Svi vjerojatno znate za dubrovački „Lažni svjedok“, kultni kafić pored zgrade suda koji stalno traži konobaricu.
Jeste li znali da skoro svaki grad ima svoj „lažni svjedok“? Kafić u neposrednoj blizini zgrade suda kojeg, unatoč pravom imenu, kolokvijalno zovu „lažni svjedok“.
Budući da vas na čitanje ovog bloga sigurno nije potaknulo zanimanje za kafiće diljem Lijepe naše, uhvatimo se mi prave teme.
Tko su zapravo lažni svjedoci? Postoje li oni zaista? Kakvi su to ljudi? Zasnivaju li se na njihovim iskazima zaista sudske presude? Možemo li ih razotkriti i kako?
Možemo ih podijeliti u dvije grupe. Prvi su, nazovimo ih, namjerni lažni svjedoci, ljudi koji znaju da govore neistinu i to čine s ciljem da svojim iskazom izmijene ishod sudskog postupka. Druga skupina bi bila nenamjerni lažni svjedoci, ljudi koji nesvjesno govore neistinu zbog nekih razloga koji se mogu pripisati greškama u našoj percepciji.
Namjerni lažni svjedoci postoje, uvijek ih je bilo i uvijek će ih biti. Tko će biti lažni svjedok ni o čemu praktički ne ovisi. Ima ih starih, mladih, pametnih, glupih, muškaraca, žena, obrazovanih, neobrazovanih, itd. Ne bih mogla reći čak ni da su to beziznimno nečasni ljudi. Zna se dogoditi da netko tko je inače časna i čestita osoba izrekne laž na sudu, tzv. bijelu laž, samo zato što vjeruje da time čini nešto što je za više dobro i što je u konačnici moralno.
Nije lako svjedočiti lažno. Obično svjedočenje, bez ikakve namjere i/ili želje za lažnim svjedočenjem, kod većine prosječnih ljudi izaziva veliki stres. Ljudi koji rade na sudskoj porti reći će vam kako se mnogi već od samog prolaska kroz ulazna vrata toliko pogube da kada im traže osobnu iskaznicu oni daju pokaz, ispadaju im stvari iz ruku, itd.
Ne znam što bi drugi kolege rekli, ali po mom iskustvu, lažni svjedoci, oni namjerno lažni, su najčešće ili iznimno inteligentni ljudi ili izuzetno neinteligentni.
Češći su oni nenamjerno lažni svjedoci, ljudi koji uopće nisu svjesni da ono što govore nije točno. Ljudsko sjećanje je puno varljivije nego što volimo vjerovati. Postoji doslovno stotine istraživanja na tu temu i neka su gotovo pa porazna. Pokazuju koliko naše sjećanje na događaj ovisi o očekivanjima koje smo imali, o stresu kojeg smo pretrpjeli, o osobnoj zainteresiranosti za temu i o duljini vremena koja je prošla od događaja do prvog prepričavanja istog.
Dojmljiva su bila istraživanja koja su provedena temeljem snimaka video kamera na velikim raskrižjima na kojima bi se dogodile prometne nesreće. Nakon nezgode bi se pozvali stvarni očevidci događaja koji su, kako bi snimka pokazala, stvarno u trenutku događaja imali pogled usmjeren u tom pravcu. Odstupanja, između onoga što bi kamera zabilježila i ljudi koji su svjedočili, su u nekim slučajevima bila do 70 %.
Znači, bilo je ljudi koji su sigurno bili na mjestu događaja, gledali u pravcu nezgode kada se ona dogodila i kad su prepričavali događaj to bi se do 70 % razlikovalo od onoga što se stvarno dogodilo i što je vidljivo na snimci.[1]
Kako se boriti protiv lažnih svjedoka, pravih svjesno lažnih i onih nesvjesno lažnih? Teško i u jednom i u drugom slučaju. I kod jednih i kod drugih možete se samo nadati da postoje i drugi dokazi temeljem kojih ćete srušiti taj lažni iskaz. Teško je ako je iskaz svjedoka jedini dokaz, što se vrlo češće događa u kaznenim postupcima nego u parnici. U tom slučaju suci i odvjetnici imaju neke tehnike koje se obično svode na vrlo detaljno ispitivanje događaja. Obično su svjedoci spremni lažno odgovoriti na dva-tri ključna pitanja, a kada počnete širiti temu pogube se jer se teško pripremiti na sva pitanja koja će im biti postavljena. Pomaže i ispitivanje koje ima prekinuti vremenski kontinuitet, što znači da ih višestruko, što bi se kod nas reklo „na preskoke“, vodite kroz događaj naprijed-natrag, postavljate im pitanja s početka pa s kraja ili sredine priče i obratno i time im otežavate snalaženje. Najveći su izazov ovisnici o drogi i kocki jer su tako vješti u pričanju priča da se praktički stope s laži, tako da skoro i sami u nju povjeruju.
Zasnivaju li se na lažnim iskazima sudske presude? Ako smatrate da možete dokazati da je ono na čemu je sud zasnovao svoju presudu lažan iskaz, tada možete pokrenuti kazneni postupak protiv te osobe. Ukoliko osoba bude osuđena može se obnoviti postupak u kojem je svjedočila lažno te na taj način poništiti učinke lažnog iskaza.
Koliko se to često događa, da se sudski postupci preotvaraju zbog dokazanih lažnih iskaza, ne znam, ali svakako bi bila zanimljivo istražiti.
Nadam se da vi koji ovo čitate, čitate iz čiste znatiželje, da vam nije neki lažni svjedok za vratom, a ako jest želim vam da ga se uspješno riješite.
[1] Onima koje zanima ova tema preporučujem: Robbennolt; Sternlight. Psychology for Lawyers. American Bar Association, 2012