Ima nešto zajedničko u otkazima i razvodima.
Teško nam je i u jednom i u drugom slučaju. To su vrlo osobne, najosobnije moguće situacije, bilo da dajete otkaz ili pokrećete razvod. To su odluke koje traže i daju odgovore na pitanja tko smo, gdje idemo, koje su naše vrijednosti.
Jednom sam se razvela, jednom dobila otkaz i jednom ga dala u svom uredu.
Iako se radi o vrlo sličnim životnim fenomenima i postoji vrlo velika šansa da će se svakome od vas, koji ovo čitate, nešto od toga dvoje dogoditi u životu ili se već dogodilo, u našoj zemlji su regulirani na bitno drugačiji način. Osim pravne regulacije i društvena percepcija oko razloga, uzroka i posljedice je bitno drugačija.
Što se razvoda tiče, bivša država, čiji smo pravni sustav naslijedili, je u pogledu razvoda i još nekih drugih pitanja, poput transplantacije organa, bila vrlo napredna.
Vrlo rano smo napustili sustav dokazivanja tko je kriv za razvod, pa je još davne 1978. godine iz Zakona o braku i porodičnim odnosima izbačeno obvezno utvrđivanje krivnje.
Od 1978. godine se možete razvesti zbog „neslaganja naravi“. Naš zakonodavac je prihvatio da je to dovoljno. Nije bitno da je netko kriv, dovoljno je da se ne slažete.
To je dosta pomoglo supružnicima, a rasteretilo je sudove jalovih rasprava. Rasprave su trajale kraće, troškovi su bili manji, a i prljavo rublje se ipak nešto manje iznosilo.
Možemo slobodno reći da je postalo puno lakše razvesti se ako to želiš.
Ipak ova promjena nije dovela do iznimnog porasta razvoda brakova. Ljudi se s vremenom razvode više, ali to prati neke druge trendove, a ne zakonodavne, i što je najvažnije, razvode se iz nekih drugih razloga, a ne zbog onoga što je zakon propisao ili nije.
Što se otkaza tiče, situacija je radikalno drugačija. Dati nekome otkaz je bilo iznimno teško u bivšoj državi, a ni danas nije ništa bitno lakše. Radno zakonodavstvo, pogotovo problematika otkaza, je jedno od rijetkih područja prava koje je na gotovo identičan način regulirano i zlatno doba socijalizma i danas.
Možeš se razvesti od čovjeka s kojim imaš djecu, kuću, auto, kućne ljubimce, dijelio si dobro i zlo, stol i postelju, samo temeljem toga što si pred sudom izjavio da se ne slažete i sud ti mora omogućiti razvod braka.
Zaposliš li nekoga „miloj majci nema labavo“. Ne možeš ti tek tako otpustiti radnika. Imaš samo dvije vrste otkaza i tri razloga. Imaš točne rokove, procedure, obaveze, „ne dao ti bog“ da u otkazu ne napišeš koliko dana godišnjeg odmora ima dotični ili dotična ili da slučajno ne navedeš koliku otpremninu treba isplatiti, iako je to sve već zakonom regulirano.
Nekako naši zakonodavci i društvo u cjelini, misli da tom hiperregulacijom štitimo ljude, da bi se odnosi između radnika i poslodavca raspali i propali, da bi nas drug Tito došao strašiti iz groba ako ukinemo obavezne „razloge“ zbog kojih se možemo „razvesti“ od radnika.
Vjerujem da se to ne bi dogodilo, da bi se i sudovi i društvo i poslodavci i radnici „odmorili“ kao što smo se „odmorili“ onda kada smo u bračnim sporovima oslobođeni dokazivanja tko je kriv.
Kao što su dobri brakovi opstali i nakon te promjene, opstali bi i dobri poslovni odnosi, a oni ne tako dobri bi mogli pronaći drugu priliku.
Ova hiperregulacija nema smisla, veliki trgovački lanci koji najčešće i najviše krše radnička prava su praktički izuzeti iz primjene Zakona o radu, inspekcije tamo ni ne smiju ući. Jedini koji podnose teret hiperregulacije su mali i srednji poduzetnici, onaj dio društva koji bi trebao biti najfleksibilniji.
I zato, nije bitno tko je kriv, bitno je da svi zajedno kao društvo idemo naprijed, a to možemo samo uz temeljitu izmjenu radnog zakonodavstva.
Ako smo u regulaciji najosobnijih mogućih odnosa (mi Hrvati se volimo jako hvaliti kako su nam obitelj, domovina i nacija najveće vrijednosti) mogli prihvatiti da nije bitno tko je kriv, vrijeme je da to prihvatimo i kod razvoda od radnika.
Što mislite da li naši današnji iseljenici jagme u Irsku i druge zapadno europske ili prekooceanske zemlje zbog odličnog radnog zakonodavstva, koje im jamči da neće biti otpušteni? Jesu li te ekonomije i ta društva onakvi kakvi bi mi željeli postati zbog složenih procedura otkaza radniku? Jesu li procedure bile jamstvo radničkih prava u onome sustavu? Je li zaštita tih prava pomogla? Je li zaštita postala sredstvo ucjene i kočnica razvoja?
Je li je ovo i ovakvo zakonodavstvo kojeg se držimo „k’o pijan plota“ spriječilo Kulte i Mutle i sve one koji su bolest ovog društva? Nije! Oni su ionako na drugi način izigrali sistem.
Prestanimo se onda zavaravati.
P.S. Za sve one koji žele znati više preporučam sljedeće izvore:
http://www.tim-press.hr/isplati-li-se-fleksibilnost
http://www.pravos.unios.hr/pfo/sites/default/files/RadnoiSocijalno/knjiga-osnove_radnog_prava.pdf