Znate li što su djela siročad? Vjerovali ili ne to je institut autorskog prava.
Djela siročad su ona autorska djela za koje ne znamo tko im je autor ili se iako znamo tko je on ne može pronaći.
U to spadaju brojna djela folklornog nasljeđa, umjetničke slike, fotografije ….bezbroj je primjera.
Sada ćete reći, dobro to bilo je prije, danas svatko svakoga zna, lako se dođe do bilo koga i utvrdi što je čije. Međutim, tome nije tako.
Koliko je sadržaja na Internetu od fotografija, snimaka, video igara i drugog materijala za koji se ne može sa sigurnošću utvrditi tko ga je kreirao? Mislite li da smijete iskorištavati taj sadržaj bez da ikoga pitate? Jeli nešto samo zato što se ne zna tko je autor, opće dobro namijenjeno javnoj uporabi? Nije. I djela siročad imaju svoja pravila iskorištavanja.
Pitanje iskorištavanja djela siročadi je toliko važno da je i Google zbog toga imao problema, te se našao se u sudskom sporu i bio prisiljen na nagodbu. Radilo se o projektu Google Books iz 2005. godine, koji se planiralo učiniti dostupnim 32 milijuna djela iz cijelog svijeta u razdoblju od 10 godina.
Digitalizacija ključna riječ koja je djela siročad izbacila u orbitu posljednji godina.
S jedne strane digitalizacija omogućava da se veliki broj djela učini dostupnim uz malo cijenu vrlo širokoj populaciji, što je nesumnjivi javni interes.
S druge strane, zakon traži da za svaku objavu u digitalnom obliku traži i dobije suglasnost autora .
Koliko nekada može biti teško pronaći autora čak i kada je on poznat pokazuje primjer austrijske sveučilišne knjižnice koja je namjeravala javno objaviti 200 tisuća doktorskih disertacija. Troškovi digitalizacije tih radova bi iznosili cca 150.000 EUR, ali su odustali od projekta jer bi postupak pronalaska autora koštao 20 do 50 puta više.
Zakonodavac je kao i obično uvažavajući interese svih strana našao kompromisno rješenje i ono svakako ide u prilogu javne dostupnosti djela siročadi radi ostvarivanja općeg interesa. Ako vas detaljnije zanima kako je uređeno konkretno pitanje, možete pronaći u Člancima 12.a. i 12.b. Zakona o autorskom i drugim srodnim pravima na linku https://www.zakon.hr/z/106/Zakon-o-autorskom-pravu-i-srodnim-pravima.
Inače Zakon o autorskim i drugim pravima je jedan od rijetkih za koje je iz aviona vidi da ga naši vrli saborski zastupnici i ostale prateće službe nisu iskasapili, ni uništili. Vjerujem da o njemu nisu ni raspravljali jer oni u tom svijetu, intelektualnog vlasništva nemaju nikakvih interesa.
Osim pravne dimenzije pojma djelo siroče, iznimno mi je zanimljiva i ona jezična.
Mi pravnici nismo poznati kao senzibilni i kreativni u kovanju pravih termina. Kad nas čujete kako govorimo i kakav nam je rječnik, rekli bi da svi potječemo od nekih germanskih plemena.
Djelo siroče je drugačiji pojam, suptilan je, kreativan, zanimljiv, metaforičan, potpuno netipičan za pravo. Zanimalo me tko je izmislio i stavio u upotrebu taj naziv. Tko je to poistovjetio umjetničko djelo sa djetetom? Zahvaljujući Rebecca Charry Roje razotkriven je taj misterij. Autorica je naravno žena, njezino ime je Fay Kanin, američka je scenaristica koja je radila na njihovom zakonu kojim se reguliraju autorska prava iz 1976.g.
Zaključno, što ovo vama vrijedi? Može li nešto što vi napišete, snimite ili objavite biti autorsko djelo? Može. Ne morate to posebno štitit, zaštićeno je po samom zakonu. Recimo na primjer ovaj blog je moje autorsko djelo koje uživa zaštitu po samom zakonu. U bitnome potrebno je da se radi o nekoj vašoj „kreaciji“ i da ona barem nešto vrijedi. Što nije autorsko pravo? Sud je recimo zauzeto stav da Severinin pornić nije autorsko djelo, iako su to njezini odvjetnici na početku pokušavali dokazati.
Dug je put od djela siročeta do Severine. Moram završit.