Attorney at Law Dubrovnik

Viktorija Knežević

e-Residency

Estonija se u posljednje vrijeme često gugla. Razlog je e-Residency. Što je to?

Estonija je prva država koja je uvela koncept digitalne/elektronske rezidentnosti.

Kako da vam kao pravnik dovoljno precizno objasnim stvari, a da vas ne ubijem u pojam sa stručnim rječnikom i detaljima?

Teško je naći riječ koja bi taj pojam doslovno prevela na način koji bi nam odmah bio razumljiv. Tako je to uvijek sa novim pojavama. Stoga krenimo opisno,  e-Rezidentnost je derivat, proizvod, nešto novo na tržištu što je smislila jedna mala i vrlo agilna država Estonija, što joj služi da privuče digitalne nomade, ljude koji rade diljem svijeta, koji ne pate za bodiljikavom žicom,  niti se njome opterećuju,  koji žele stvarati novu vrijednost, a da im država u tome što manje smeta. Ne mora pomagat, ali barem da ne smeta.

Kao se postaje e-rezident?  

Odete na stranicu estonske vlade koja izgleda kao super funkcionalna stranica neke privatne firme https://e-resident.gov.ee/    podnesete zahtjev  on-line, skenirate putovnicu ili drugi osobni dokument, uplodate fotografije i uplatiti naknadu 100 EUR. Ukoliko vam odobre zahtjev u roku od 30 dana biti ćete pozvani na preuzimanje kartice digitalne ID kartice. Ta kartica i njezino preuzimanje koje mora biti osobno (barem u nekom od veleposlanstava Estonije, ako ne u Estoniji)  je jedini fizički kontakt koji morate imati sa tom zemljom.  Nama najbliže veleposlanstvo je u Beču.

Što to donosi?

Postali ste e-Rezident, to je neka vrsta digitalne/elektronske pripadnosti, država vam je potvrdila identitet i možete dalje raditi bez da se fizički „susrećete“ sa tom državom. Možete osnovati firmu, ne morate kod bilježnika ovjeriti potpis, solemnizirati, pečatirati, platiti od 3 tisuće eura, dovoljno je uz vašu digitalnu ID karticu obaviti sve on-line. Za mjesečnu naknadu od 79 EUR imate osnovanu firmu, poslovni račun, računovodstvo itd. Čak vam je i za otvaranje račun u banci dovoljan klik iz naslonjača. Ništa potpis, pečat, čekanje u redu, otisci prsta, snimka zubala i sl. čak vas ni JMBG ne pitaju. I to nije sve, čitav niz usluga je dostupan on line. Estonija već 15 godina uspješno provodi kampanju „zero-bureaucracy“ koja je usmjerena na ukidanje svih birokratskih barijera i dostupnost svih javnih usluga on-line.

Koje su prednosti?

Porezni sustav je vrlo jednostavan,  umjesto kaosa poreznih stopa, njihov bi se sustav mogao nazvati sve po 20 posto. Naime 20 % plaćate PDV  (opća stopa, beneficirana za neke proizvode je 9 %) 20 % porez na dobit,  ali ne plaćate ako reinvestirate dobit, 20 % porez na dohodak. Država se umrežila sa bankarskim sustavom, pa ako ste baš voljni možete i sami voditi računovodstvo. Nije vam nužan certificirani knjigovođa. Ako želite ili trebate možete uzeti poreznog savjetnika, a ozbiljniji biznisi ih uzimaju, morate to imati, ali ako ste običan mali poduzetnik koji prodaje magnete za frižider ne morate dati 150 EUR-a mjesečno za knjigovođu. Možete platiti čak i da ime vas kao vlasnika i/ili direktora ne bude vidljivo u javnim registrima, da netko drugi figurira umjesto vas na toj poziciji.

Koji su nedostaci?

e-Rezidentnost ne znači ujedno i poreznu rezidentnost, ne znači prebivalište ili državljanstvo. Ako želite znati više o plaćanju poreza u slučaju da vam je firma registrirana u Estoniji svakako savjetujem ovaj link https://medium.com/e-residency-blog/how-do-e-residents-pay-taxes-73b8c96902b6 za početak.  Ukratko može se dogoditi da  vi živite u Hrvatskoj, vaš poslovni partner u Beču, osnovali ste firmu sa sjedištem u Estoniji, porez na svoj dohodak bi svatko plaćao po pravilima svoje države (Hrvatske, Austrije) ali firma bi mogla biti obveznik plaćanja poreza u Estoniji. U svako slučaju informirajte se. Stranice estonske vlade za e-Residency program nude popis tvrtki koje se bave pružanjem specijaliziranih usluga e-rezidentima, uključivo porezno savjetovanje. Možete pitati, pa napraviti simulaciju da li vam se isplati. Probajte, tko ne riskira ne profitira. Taj proces se zove porezna optimizacija i potpuno je legalan.

Zaključno, dobra vijest je da ako imate dinamičan posao koji ne ovisi o teritoriju Hrvatske, iz ugodnosti svoje fotelje možete voditi biznis koji je registriran u Estoniji. Manje brige sa inspekcijama, pečatima, potpisima. Mali i žilavi div Estonija sa svojih milijun i dvjesto tisuća stanovnika (cca Zagreb) namjerava na ovaj način privući do 2025 godine 25 milijuna e-rezidenata. Puta plus oni 20 % računajte koliko je to u blagajnu estonske vlade. Ovim je započela nova era. Država i njezine usluge su postale biznis kao i sve drugo.

Što će se dogoditi sa državama koje to nisu shvatile? Koje misle da je veliki aparat koji komplicira stvar i čini nas taocima svoje veličine ono što daje snagu?Što sa ustašama i partizanima koji još o pločama raspravljaju? Vjerojatno, isto što i sa dinosaurima.

Viktorija Knežević

Lažni svjedoci

Svi vjerojatno znate za dubrovački „Lažni svjedok“, kultni kafić pored zgrade suda koji stalno traži konobaricu.

Jeste li znali da skoro svaki grad ima svoj „lažni svjedok“? Kafić u neposrednoj blizini zgrade suda kojeg, unatoč pravom imenu, kolokvijalno zovu „lažni svjedok“.

Budući da vas na čitanje ovog bloga sigurno nije potaknulo zanimanje za kafiće diljem Lijepe naše, uhvatimo se mi prave teme.

Tko su zapravo lažni svjedoci? Postoje li oni zaista? Kakvi su to ljudi? Zasnivaju li se na njihovim iskazima zaista sudske presude? Možemo li ih razotkriti i kako?

Možemo ih podijeliti u dvije grupe. Prvi su, nazovimo ih, namjerni lažni svjedoci, ljudi koji znaju da govore neistinu i to čine s ciljem da svojim iskazom izmijene ishod sudskog postupka. Druga skupina bi bila nenamjerni lažni svjedoci, ljudi koji nesvjesno govore neistinu zbog nekih razloga koji se mogu pripisati greškama u našoj percepciji.

Namjerni lažni svjedoci postoje, uvijek ih je bilo i uvijek će ih biti. Tko će biti lažni svjedok ni o čemu praktički ne ovisi. Ima ih starih, mladih, pametnih, glupih, muškaraca, žena, obrazovanih, neobrazovanih, itd. Ne bih mogla reći čak ni da su to beziznimno nečasni ljudi. Zna se dogoditi da netko tko je inače časna i čestita osoba izrekne laž na sudu, tzv. bijelu laž, samo zato što vjeruje da time čini nešto što je za više dobro i što je u konačnici moralno.

Nije lako svjedočiti lažno. Obično svjedočenje, bez ikakve namjere i/ili želje za lažnim svjedočenjem, kod većine prosječnih ljudi izaziva veliki stres. Ljudi koji rade na sudskoj porti reći će vam kako se mnogi već od samog prolaska kroz ulazna vrata toliko pogube da kada im traže osobnu iskaznicu oni daju pokaz, ispadaju im stvari iz ruku, itd.

Ne znam što bi drugi kolege rekli, ali po mom iskustvu, lažni svjedoci, oni namjerno lažni, su najčešće ili iznimno inteligentni ljudi ili izuzetno neinteligentni.

Češći su oni nenamjerno lažni svjedoci, ljudi koji uopće nisu svjesni da ono što govore nije točno. Ljudsko sjećanje je puno varljivije nego što volimo vjerovati. Postoji doslovno stotine istraživanja na tu temu i neka su gotovo pa porazna. Pokazuju koliko naše sjećanje na događaj ovisi o očekivanjima koje smo imali, o stresu kojeg smo pretrpjeli, o osobnoj zainteresiranosti za temu i o duljini vremena koja je prošla od događaja do prvog prepričavanja istog.

Dojmljiva su bila istraživanja koja su provedena temeljem snimaka video kamera na velikim raskrižjima na kojima bi se dogodile prometne nesreće. Nakon nezgode bi se pozvali stvarni očevidci događaja koji su, kako bi snimka pokazala, stvarno u trenutku događaja imali pogled usmjeren u tom pravcu. Odstupanja, između onoga što bi kamera zabilježila i ljudi koji su svjedočili, su u nekim slučajevima bila do 70 %.

Znači, bilo je ljudi koji su sigurno bili na mjestu događaja, gledali u pravcu nezgode kada se ona dogodila i kad su prepričavali događaj to bi se do 70 % razlikovalo od onoga što se stvarno dogodilo i što je vidljivo na snimci.[1]

Kako se boriti protiv lažnih svjedoka, pravih svjesno lažnih i onih nesvjesno lažnih? Teško i u jednom i u drugom slučaju. I kod jednih i kod drugih možete se samo nadati da postoje i drugi dokazi temeljem kojih ćete srušiti taj lažni iskaz. Teško je ako je iskaz svjedoka jedini dokaz, što se vrlo češće događa u kaznenim postupcima nego u parnici. U tom slučaju suci i odvjetnici imaju neke tehnike koje se obično svode na vrlo detaljno ispitivanje događaja. Obično su svjedoci spremni lažno odgovoriti na dva-tri ključna pitanja, a kada počnete širiti temu pogube se jer se teško pripremiti na sva pitanja koja će im biti postavljena. Pomaže i ispitivanje koje ima prekinuti vremenski kontinuitet, što znači da ih višestruko, što bi se kod nas reklo „na preskoke“, vodite kroz događaj naprijed-natrag, postavljate im pitanja s početka pa s kraja ili sredine priče i obratno i time im otežavate snalaženje. Najveći su izazov ovisnici o drogi i kocki jer su tako vješti u pričanju priča da se praktički stope s laži,  tako da skoro i sami u nju povjeruju.

Zasnivaju li se na lažnim iskazima sudske presude? Ako smatrate da možete dokazati da je ono na čemu je sud zasnovao svoju presudu lažan iskaz, tada možete pokrenuti kazneni postupak protiv te osobe. Ukoliko osoba bude osuđena može se obnoviti postupak u kojem je svjedočila lažno te na taj način poništiti učinke lažnog iskaza.

Koliko se to često događa, da se sudski postupci preotvaraju zbog dokazanih lažnih iskaza, ne znam, ali svakako bi bila zanimljivo istražiti.

Nadam se da vi koji ovo čitate, čitate iz čiste znatiželje, da vam nije neki lažni svjedok za vratom, a ako jest želim vam da ga se uspješno riješite.

 

 

[1] Onima koje zanima ova tema preporučujem: Robbennolt; Sternlight. Psychology for Lawyers. American Bar Association, 2012

Viktorija Knežević

Znate li kako su nastali odvjetnici?

 

Odvjetnici su jedna od najstarijih profesija, zlobnici bi rekli, odmah do one poslovično najstarije. S jedne strane teško je naći čovjeka koji nije čuo za nas, ali s druge strane malo je onih koji znaju išta o tome kako smo nastali.

Povijest kaže da se preteča odvjetnika pojavila još u staroj Grčkoj, točnije u Ateni, tamo su se pojavili prvi oratori, u prijevodu govornici, i za neke od njih ste već čuli kao što je Sokrat, Platon i društvo. Međutim, ti prvi odvjetnici su imali dva ozbiljna problema. Prvi je da nisu smjeli zastupati ljude profesionalno, morali su se predstavljati da su samo „prijatelji“ koji pomažu boljem izlaganju slučaja jer je vrijedilo pravilo da svatko može zastupati samo sebe. Drugo pravilo koje ih je sigurno još više pogađalo je bilo da nisu smjeli naplaćivati svoje usluge. Pretpostavljate, naravno, da su u praksi zaobilazili to pravilo, ali formalno ono nikada nije ukinuto.

Rimski car Klaudije je prvi koji je ukinuo ova pravila i omogućio odvjetnicima da se time bave profesionalno i da naplaćuju svoje usluge. Štoviše, propisao je i visinu naknade za svoj rad, neku vrstu prve odvjetničke tarife. Vrijeme radnje je 50-a godina nove ere, dakle, ako vas tko pita kada smo nastali, malo smo mlađi od Krista, svega nekih 50-ak godina.

Povijest tog vremena obiluje zanimljivostima tipa da su se pravom, uglavnom kao hobijem, bavili dobrostojeći građani jer su naknade za rad bile iznimno male, te da su Rimljani prva civilizacija koja je imala čitavu regimentu ljudi koji su razmišljali o pravu po cijele dane i da njihovo pravo učimo još i dan danas na pravnim fakultetima. Učimo ih jer, vjerovali ili ne, mnogi instituti koje su oni stvorili još uvijek postoje u neizmijenjenom obliku. Što bi naš Sabor dao za tu kvalitetu?

Od onda do danas, uz iznimku srednjeg vijeka, kad su nas nakratko zabranili jer inkviziciji baš i nismo trebali, vrlo se malo promijenio način na koji mi pružamo svoje usluge klijentima.

Odvjetništvo je jedna od konzervativnijih profesija. Liječnici, računovođe, čistačice, recepcionari, svi su nekako napravili pomak u načinu na koji obavljaju svoj posao, pogotovo u zadnjih 50 godina, osim nas.

Ipak to neće ostati tako.

Očekuje se da će napredak informatičke tehnologije iz temelja promijeniti način na koji funkcionira naša profesija u razdoblju od sljedećih pet godina.

Tri su pravca kojim se kreću te promjene.

Pravnička profesija, za sada, drži monopol u savjetovanju klijenata. Mi smo ti koji dajemo pravne savjete svojim klijentima, nekada bolje, nekada lošije. O našoj procjeni uvelike ovisi hoće li će naš klijent nešto učiniti ili ne.

Devedeset posto podataka koji su potrebni za davanje pravnih savjeta obrađujemo mi u našoj glavi. Ne tako davno su i brokeri obrađivali 90 % informacija bitnih za donošenje odluke o kupnji dionica, danas brokerova je uloga možda samo 10 %, a sve ostalo odradi računalo.

U bliskoj budućnosti očekuje se da će takvi strojevi ući u pravnu profesiju i izmijeniti je, kako su brokersku i neke druge.

U Americi već postoje, imaju tako moćne uređaje, tipa Ross računala, koji vam ne samo da izoliraju praksu u nekom slučaju, nego i prikažu po sucima kakve su bile varijacije, čak ima li utjecaja ako je ženski odvjetnik zastupao kod tog suca.

Drugi pravac u kojem se očekuju promjene je pojava smart contract-a. Svi ste vi sigurno čuli za smart car, smart boat i mnoge druge smart koncepte koji se od običnih razlikuju po samodostatnosti i samoupravljivosti.

Baš poput smart car-a i smart contract bi se trebao sam „kretati“. Kako? Radi se o elektronskim ugovorima koji se sami izvršavaju, npr. ugovor kojim naručujete nešto ima klauzulu da će se novac prebaciti s računa automatski, kada dron koji vam dostavlja tu robu pređe točno određenu koordinatu.

Ovakva „samostalnost“ ugovora bi umanjila mogućnost ljudske opstrukcije izvršavanja ugovora koja je najčešći povod sudskim sporovima. Znate i sami kako veliki broj sporova čine oni gdje jedna strana koja je isporučila, tuži drugu koja joj nije platila.

Treći pravac bi bili softveri koji bi omogućavali automatizirano obavljanje postupaka ovrhe i drugih sličnih, tipa stečaja. U našoj zemlji znamo nekoliko ureda koji će se opirati rukama i nogama da se to ne dogodi, ali jednog dana će se dogoditi sigurno.

Koliko će ove promjene donijeti koristi krajnjim korisnicima, koliko će pomoći nama, hoće li utjecati na smanjenje i sprječavanje korupcije, hoće li ubrzati pravosudni sustav?

Kako će moj posao izgledati za pet ili deset godina? Ne znam, ali znam da živimo u  zanimljivim vremenima.

 

P.S. Za one koje više žele znati o Rossu kojeg, u nedostatku boljeg prijevoda, nazivaju prvim odvjetnikom umjetne inteligencije, evo link:

http://futurism.com/artificially-intelligent-lawyer-ross-hired-first-official-law-firm/

 

 

 

 

 

 

 

Viktorija Knežević

O otkazima i razvodima

Ima nešto zajedničko u otkazima i razvodima.

Teško nam je i u jednom i u drugom slučaju. To su vrlo osobne, najosobnije moguće situacije, bilo da dajete otkaz ili pokrećete razvod. To su odluke koje traže i daju odgovore na pitanja tko smo, gdje idemo, koje su naše vrijednosti.

Jednom sam se razvela, jednom dobila otkaz i jednom ga dala u svom uredu.

Iako se radi o vrlo sličnim životnim fenomenima i postoji vrlo velika šansa da će se svakome od vas, koji ovo čitate, nešto od toga dvoje dogoditi u životu ili se već dogodilo, u našoj zemlji su regulirani na bitno drugačiji način. Osim pravne regulacije i društvena percepcija oko razloga, uzroka i posljedice je bitno drugačija.

Što se razvoda tiče, bivša država, čiji smo pravni sustav naslijedili, je u pogledu razvoda i još nekih drugih pitanja, poput transplantacije organa, bila vrlo napredna.

Vrlo rano smo napustili sustav dokazivanja tko je kriv za razvod, pa je još davne 1978. godine iz Zakona o braku i porodičnim odnosima izbačeno obvezno utvrđivanje krivnje.

Od 1978. godine se možete razvesti zbog „neslaganja naravi“. Naš zakonodavac je prihvatio da je to dovoljno. Nije bitno da je netko kriv, dovoljno je da se ne slažete.

To je dosta pomoglo supružnicima, a rasteretilo je sudove jalovih rasprava. Rasprave su trajale kraće, troškovi su bili manji, a i prljavo rublje se ipak nešto manje iznosilo.

Možemo slobodno reći da je postalo puno lakše razvesti se ako to želiš.

Ipak ova promjena nije dovela do iznimnog porasta razvoda brakova. Ljudi se s vremenom razvode više, ali to prati neke druge trendove, a ne zakonodavne, i što je najvažnije, razvode se iz nekih drugih razloga, a ne zbog onoga što je zakon propisao ili nije.

Što se otkaza tiče, situacija je radikalno drugačija. Dati nekome otkaz je bilo iznimno teško u bivšoj državi, a ni danas nije ništa bitno lakše. Radno zakonodavstvo, pogotovo problematika otkaza, je jedno od rijetkih područja prava koje je na gotovo identičan način regulirano i zlatno doba socijalizma i danas.

Možeš se razvesti od čovjeka s kojim imaš djecu, kuću, auto, kućne ljubimce, dijelio si dobro i zlo, stol i postelju, samo temeljem toga što si pred sudom izjavio da se ne slažete i sud ti mora omogućiti razvod braka.

Zaposliš li nekoga „miloj majci nema labavo“. Ne možeš ti tek tako otpustiti radnika. Imaš samo dvije vrste otkaza i tri razloga. Imaš točne rokove, procedure, obaveze, „ne dao ti bog“ da u otkazu ne napišeš koliko dana godišnjeg odmora ima dotični ili dotična ili da slučajno ne navedeš koliku otpremninu treba isplatiti, iako je to sve već zakonom regulirano.

Nekako naši zakonodavci i društvo u cjelini, misli da tom hiperregulacijom štitimo ljude, da bi se odnosi između radnika i poslodavca raspali i propali, da bi nas drug Tito došao strašiti iz groba ako ukinemo obavezne „razloge“ zbog kojih se možemo „razvesti“ od radnika.

Vjerujem da se to ne bi dogodilo, da bi se i sudovi i društvo i poslodavci i radnici „odmorili“ kao što smo se „odmorili“ onda kada smo u bračnim sporovima oslobođeni dokazivanja tko je kriv.

Kao što su dobri brakovi opstali i nakon te promjene, opstali bi i dobri poslovni odnosi, a oni ne tako dobri bi mogli pronaći drugu priliku.

Ova hiperregulacija nema smisla, veliki trgovački lanci koji najčešće i najviše krše radnička prava su praktički izuzeti iz primjene Zakona o radu, inspekcije tamo ni ne smiju ući. Jedini koji podnose teret hiperregulacije su mali i srednji poduzetnici, onaj dio društva koji bi trebao biti najfleksibilniji.

I zato, nije bitno tko je kriv, bitno je da svi zajedno kao društvo idemo naprijed, a to možemo samo uz temeljitu izmjenu radnog zakonodavstva.

Ako smo u regulaciji najosobnijih mogućih odnosa (mi Hrvati se volimo jako hvaliti kako su nam obitelj, domovina i nacija najveće vrijednosti) mogli prihvatiti da nije bitno tko je kriv, vrijeme je da to prihvatimo i kod razvoda od radnika.

Što mislite da li naši današnji iseljenici jagme u Irsku i druge zapadno europske ili prekooceanske zemlje zbog odličnog radnog zakonodavstva, koje im jamči da neće biti otpušteni? Jesu li te ekonomije i ta društva onakvi kakvi bi mi željeli postati zbog složenih procedura otkaza radniku? Jesu li procedure bile jamstvo radničkih prava u onome sustavu? Je li zaštita tih prava pomogla? Je li zaštita postala sredstvo ucjene i kočnica razvoja?

Je li je ovo i ovakvo zakonodavstvo kojeg se držimo „k’o pijan plota“ spriječilo Kulte i Mutle i sve one koji su bolest ovog društva? Nije! Oni su ionako na drugi način izigrali sistem.

Prestanimo se onda zavaravati.

 

P.S. Za sve one koji žele znati više preporučam sljedeće izvore:

 

http://www.tim-press.hr/isplati-li-se-fleksibilnost

 

http://www.pravos.unios.hr/pfo/sites/default/files/RadnoiSocijalno/knjiga-osnove_radnog_prava.pdf