O otkazima i razvodima

Ima nešto zajedničko u otkazima i razvodima.

Teško nam je i u jednom i u drugom slučaju. To su vrlo osobne, najosobnije moguće situacije, bilo da dajete otkaz ili pokrećete razvod. To su odluke koje traže i daju odgovore na pitanja tko smo, gdje idemo, koje su naše vrijednosti.

Jednom sam se razvela, jednom dobila otkaz i jednom ga dala u svom uredu.

Iako se radi o vrlo sličnim životnim fenomenima i postoji vrlo velika šansa da će se svakome od vas, koji ovo čitate, nešto od toga dvoje dogoditi u životu ili se već dogodilo, u našoj zemlji su regulirani na bitno drugačiji način. Osim pravne regulacije i društvena percepcija oko razloga, uzroka i posljedice je bitno drugačija.

Što se razvoda tiče, bivša država, čiji smo pravni sustav naslijedili, je u pogledu razvoda i još nekih drugih pitanja, poput transplantacije organa, bila vrlo napredna.

Vrlo rano smo napustili sustav dokazivanja tko je kriv za razvod, pa je još davne 1978. godine iz Zakona o braku i porodičnim odnosima izbačeno obvezno utvrđivanje krivnje.

Od 1978. godine se možete razvesti zbog „neslaganja naravi“. Naš zakonodavac je prihvatio da je to dovoljno. Nije bitno da je netko kriv, dovoljno je da se ne slažete.

To je dosta pomoglo supružnicima, a rasteretilo je sudove jalovih rasprava. Rasprave su trajale kraće, troškovi su bili manji, a i prljavo rublje se ipak nešto manje iznosilo.

Možemo slobodno reći da je postalo puno lakše razvesti se ako to želiš.

Ipak ova promjena nije dovela do iznimnog porasta razvoda brakova. Ljudi se s vremenom razvode više, ali to prati neke druge trendove, a ne zakonodavne, i što je najvažnije, razvode se iz nekih drugih razloga, a ne zbog onoga što je zakon propisao ili nije.

Što se otkaza tiče, situacija je radikalno drugačija. Dati nekome otkaz je bilo iznimno teško u bivšoj državi, a ni danas nije ništa bitno lakše. Radno zakonodavstvo, pogotovo problematika otkaza, je jedno od rijetkih područja prava koje je na gotovo identičan način regulirano i zlatno doba socijalizma i danas.

Možeš se razvesti od čovjeka s kojim imaš djecu, kuću, auto, kućne ljubimce, dijelio si dobro i zlo, stol i postelju, samo temeljem toga što si pred sudom izjavio da se ne slažete i sud ti mora omogućiti razvod braka.

Zaposliš li nekoga „miloj majci nema labavo“. Ne možeš ti tek tako otpustiti radnika. Imaš samo dvije vrste otkaza i tri razloga. Imaš točne rokove, procedure, obaveze, „ne dao ti bog“ da u otkazu ne napišeš koliko dana godišnjeg odmora ima dotični ili dotična ili da slučajno ne navedeš koliku otpremninu treba isplatiti, iako je to sve već zakonom regulirano.

Nekako naši zakonodavci i društvo u cjelini, misli da tom hiperregulacijom štitimo ljude, da bi se odnosi između radnika i poslodavca raspali i propali, da bi nas drug Tito došao strašiti iz groba ako ukinemo obavezne „razloge“ zbog kojih se možemo „razvesti“ od radnika.

Vjerujem da se to ne bi dogodilo, da bi se i sudovi i društvo i poslodavci i radnici „odmorili“ kao što smo se „odmorili“ onda kada smo u bračnim sporovima oslobođeni dokazivanja tko je kriv.

Kao što su dobri brakovi opstali i nakon te promjene, opstali bi i dobri poslovni odnosi, a oni ne tako dobri bi mogli pronaći drugu priliku.

Ova hiperregulacija nema smisla, veliki trgovački lanci koji najčešće i najviše krše radnička prava su praktički izuzeti iz primjene Zakona o radu, inspekcije tamo ni ne smiju ući. Jedini koji podnose teret hiperregulacije su mali i srednji poduzetnici, onaj dio društva koji bi trebao biti najfleksibilniji.

I zato, nije bitno tko je kriv, bitno je da svi zajedno kao društvo idemo naprijed, a to možemo samo uz temeljitu izmjenu radnog zakonodavstva.

Ako smo u regulaciji najosobnijih mogućih odnosa (mi Hrvati se volimo jako hvaliti kako su nam obitelj, domovina i nacija najveće vrijednosti) mogli prihvatiti da nije bitno tko je kriv, vrijeme je da to prihvatimo i kod razvoda od radnika.

Što mislite da li naši današnji iseljenici jagme u Irsku i druge zapadno europske ili prekooceanske zemlje zbog odličnog radnog zakonodavstva, koje im jamči da neće biti otpušteni? Jesu li te ekonomije i ta društva onakvi kakvi bi mi željeli postati zbog složenih procedura otkaza radniku? Jesu li procedure bile jamstvo radničkih prava u onome sustavu? Je li zaštita tih prava pomogla? Je li zaštita postala sredstvo ucjene i kočnica razvoja?

Je li je ovo i ovakvo zakonodavstvo kojeg se držimo „k’o pijan plota“ spriječilo Kulte i Mutle i sve one koji su bolest ovog društva? Nije! Oni su ionako na drugi način izigrali sistem.

Prestanimo se onda zavaravati.

 

P.S. Za sve one koji žele znati više preporučam sljedeće izvore:

 

http://www.tim-press.hr/isplati-li-se-fleksibilnost

 

http://www.pravos.unios.hr/pfo/sites/default/files/RadnoiSocijalno/knjiga-osnove_radnog_prava.pdf

 

Viktorija Knežević

10 NAJVEĆIH ZABLUDA VEZANIH ZA PRAVO

U svom poslu se susrećem s velikim brojem zabluda vezanih uz pravo.

Usudit ću se reći da zablude uzrokuju više problema, nego svi loši propisi zajedno u ovoj zemlji.

Apsolutna zvijezda ovog izbora koja čvrsto drži čelo kolone je zabluda zvana:

  1. Ne treba nam ugovor jer mi smo prijatelji, suradnici, znamo se, neće nitko nikoga prevariti, znamo mi sve, napišite samo nešto malo, itd.

Ukratko, u ovu kategoriju ulaze sve one izlike koje nas navode da ne poduzmemo sve što je u našoj moći da spriječimo negativni ishod za nas.

Činjenica da ste prijatelji, rodbina, susjedi, ljubavnici, što god, u velikom broju slučajeva uopće ne pomaže vašoj poslovnoj suradnji. Prijateljstva i svi drugi osobni odnosi, koje smo naveli, se redovito zasnivaju na jednoj vrsti temelja, a poslovni odnos na drugoj. Prava je umjetnost ako privatni odnos opstane i raste kroz poslovni odnos. Nije nemoguće, ali je vrlo teško, to će vam iskreno priznati svatko tko se ikada našao u obiteljskom biznisu.

Sada nekoliko razloga zbog kojih je dobro staviti sve na papir:

  • Ugovor je neka vrsta poslovnog plana, prisilit će vas da razmislite o svim mogućim opcijama, ako bilo koji segment pođe po krivu, omogućit će vam jasnije pregled što ste sve vi dužni napraviti, a što druga strana, što je važno, ne samo radi kontrole izvršavanja svih ugovornih obaveza, nego i radi procjene naknade koju ćete dobiti za taj posao.

Često, kad preuzimamo neki posao, imamo u vidu samo glavnu obavezu koju ćemo izvršiti i u odnosu na tu glavnu obavezu dajemo cijenu. Međutim, svaki posao prati čitav niz pripremnih i pomoćnih radnji, detaljno pobrajanje svake od njih pomoći će nam da provjerimo jesmo li dobro postavili cjenovnu politiku.

  • Često klijenti kažu: „Joj, ne treba nam sve tako detaljno!“, „Neće se dogoditi sve to.“, „Čega se vi bojite?“, „Što ste nam sve ovo stavili?“, „Zašto ste napisali: Što ako se ugovor raskine?, pa mi znamo da se neće raskinuti.“…
  • Mi sve te stvari pišemo baš zato da se ne bi dogodile. Kada druga strana zna koja su pravila igre ako nešto zezne stvar, manja je vjerojatnost da će to učiniti. Osim toga, mi kroz ugovore nekada predviđamo ne samo vaša prava, nego vam i osiguravamo bolju dokaznu poziciju u slučaju parnice. Dobar ugovor ima brojne funkcije.

 

  1. Sve će riješiti ugovor

Zbog ove zablude ulazimo u suradnju s partnerom za kojeg „iz aviona“ vidimo da nije lojalan ili za njega znamo da je izvarao pola države, ali, eto, vjerujemo da se nama to neće dogoditi, nama će super ugovor s njime pomoći i spasiti nas.

Mi pravnici nismo ni čarobnjaci, ni supermeni. Ima situacija u kojima jednostavno ne možemo puno pomoći, a okolnost da je druga strana par excellence varalica je jedna od njih. Kako je to moguće, sigurno se pitate? Pravo uvijek kaska za životom i život je uvijek kreativniji od prava. Ni mi, ni zakonodavac, ne možemo predvidjeti sve situacije koje život može donijeti.

Kada se ta ograničenja prava spoje sa sporim sistemom, kao što je naš, i osobom s druge strane, koja je majstor igre, tada vam ni mi ne možemo pomoći.

Stoga je potrebno oprezno birati partnera, saznati o njemu sve što se može saznati i imati na umu da je najbolji način da predvidimo nečije buduće ponašanje upravo njegovo dosadašnje ponašanje. Dakle osoba koja je zeznula 100 ljudi vjerojatno će i nas, ma kakav god mi ugovor imali.

Ono što vam nudi varalica je najčešće toliko dobro da „nije istina“, toliko dobro zvuči, lansira vas u neku blještavu budućnost, toliko da zaboravite sve one racionalne razloge koji su protiv toga deal-a.

Ne kaže uzalud naš narod da je najlakše prevariti poštena čovjeka. Zato svi vi koji ste čestiti, koji vrijedno radite i živite od svoga rada, trebate osobito biti na oprezu, varalica uvijek ima i njih je najbolje izbjeći, s njima se ne isplati „tikve saditi“.

  1. Ne mogu ništa bez ugovora

Iako nas je poslovni partner „izradio“, nije nam platio ili isporučio uslugu, mi se ne odlučujemo za sudski spor, čak niti opomenu pred tužbu ne šaljemo jer nemamo ugovor. Često ljudi ne znaju da se mail komunikacija može smatrati ugovorom, da neke stvari možemo dokazati i svjedocima i/ili otpremnicama i slično.

Uglavnom, ne odustajte samo zato što vi mislite da se ne može. Odnesite to što imate, makar to bila samo vaša priča, i provjerite s odvjetnikom koje su vam mogućnosti i izgledi. Sve i ako zaključak tih konzultacija bude da se ništa ne može učiniti, naučit ćete kako na najbolji način drugi put izbjeći takvu situaciju i što učiniti da se zaštitite.

  1. Odakle mi svjedoci?

Često mislimo da nam ljudi neće svjedočiti o nekoj situaciji za koju nemamo dokaze, iako je većina ljudi spremna svjedočiti ako im neke osnovne stvari objasnimo.

Pomaže ako potencijalnom svjedoku objasnimo:

 

  • da ga ne zovemo mi za svjedoka, nego će poziv dobiti od suda;
  • da neće on, zato što pristaje svjedočiti, „presuditi“ nikome, presudu donosi sud temeljem brižljive i savjesne ocjene svih dokaza, a njihov je iskaz vrlo često sam kotačić u cijeloj priči koji može i ne mora biti odlučujući;
  • da se i njemu/njoj u životu može dogoditi da mu/joj je potrebno da netko svjedoči. Svakome se može dogoditi da bude žrtva, npr. prometne nesreće i da su mu potrebni svjedoci i u takvoj situaciji sigurno bi želio da se ljudi prihvate dužnosti svjedočenja i, unatoč nelagodi, dođu na sud i kažu istinu, da netko učini ono što vi danas tražite od njega.

 

  1. Odvjetnici su skupi

Neke odvjetničke usluge su zaista iznimno skupe. Uvijek se, prije nego što dođete kod odvjetnika, dok se naručujete na razgovor, možete informirati o cijeni te usluge. Važno je napomenuti da se o cijeni odvjetničkih usluga može pregovarati kao o bilo kojoj usluzi na tržištu o čemu sam napisala članak koji možete naći na sljedećem linku.

Odvjetnik vam ne smije svojevoljno odrediti cijenu. Okvirne minimalne i maksimalne cijene su određene Tarifom o nagradama i naknadama za rad odvjetnika koja je dostupna na linku.

 

  1. Odvjetnik mi treba samo ako zapnem

Uglavnom je već kasno kad zapnete. Odvjetnika je uvijek dobro angažirati prije da vas pripremi na čitav niz stvari i narodna izreka glasi: „Bolje spriječiti, nego liječiti.“

Često kada dođe do spora čujem: „Ni na kraj pameti mi nije bilo da će….!“, a baš zato što niste mogli ni zamisliti, druga strana je to iskoristila.

Upravo zbog toga služe pravnici, oni su pregledali desetke, stotine ili tisuće ugovora i sudskih sporova i temeljem tog iskustva dobro znaju što može poći po krivu. Sve one odredbe koje pišemo, a vama suludo zvuče jer imaju toliko ako, kada bi, da bi, za koje vi vjerujete da se nikad neće dogoditi, baš zato što znamo da se događaju drugima, stavit ćemo ih u vaš ugovor da se ne bi i vama dogodili, ako se dogode da druga strana zna koja su pravila igre i da će je to koštati.

  1. Odvjetnik će se bolje boriti za mene ako misli da nisam kriv

Ova zabluda dovodi do toga da nam stranke ne govore istinu o onome što se zaista dogodilo i mi se ne možemo kvalitetno pripremiti za situaciju u sudnici ili izvan nje.

Vjerujte, mi smo profesionalci, već smo čuli i vidjeli stvari za koje vi ne možete ni vjerovati da postoje. Pomažemo ljudima i kad su u pravu i kad su u krivu, trudimo se da se njihova priča, odnosno njihov problem, na najkvalitetniji način predoči sudu.

Mi nismo suci, mi smo vaši „vojnici“, na vašoj smo strani, što god vi učinili. Mi smo odlučili da NEĆEMO biti suci, zato radimo ovaj posao i pomažemo SVAKOME neovisno o tome jeste li u krivu ili u pravu. Ako nam kažete sve pomažete nam da vam pomognemo na najbolji mogući način.

  1. Odvjetnici sve znaju

Neke stvari koje su tipske zaista „imamo u malom prstu“, a neke, vjerovali ili ne, nemamo pojma. Odnosno, u nekim situacijama, koje su rijetke i atipične, kada uđete u naš ured, o toj pravnoj situaciji vjerojatno vi znate više, nego odvjetnik kojem izlažete slučaj. Zbog obrazovanja koje smo prošli, znamo se jako dobro snaći u toj šumi propisa i sudske prakse i za vas pronaći pravi odgovor.

Izvrstan odvjetnik nije onaj koji ima čarobnu kuglu i sve zna, nego onaj tko će učiniti za vas sve kako bi saznao ono što je potrebno za vaš slučaj.

  1. Ja bih to mirno – nije sud za mene

Sud je za ljude, sud nije za domaće životinje ili izvanzemaljce, nema ništa loše u tome da, možda ako se ne može drugačije, završite na sudu. Uostalom, nekad morate podnijeti tužbu da bi se u konačnici nagodili s drugom stranom.

 

  1. Ali ja to ne razumijem

Ova zabluda vodi u odustajanje od razumijevanja pravne situacije. Uvijek pokušajte shvatiti što se pravno događa, ako ništa, barem da u sljedećoj sličnoj situaciji u životu, koja vas možda zadesi, znate bolje reagirati.

Druga strane medalje ove zablude je pokušaj da se razumije baš sve što se događa. Neke stvari s kojima se mi odvjetnici susretnemo, dok pružamo pravnu pomoć klijentima, ne mogu razumjeti ni naše kolege koji rade negdje drugo, a ne u odvjetništvu. Pravni koncepti znaju biti presloženi i za pravnike koji nisu visokospecijalizirani. Dakle, vrlina je sredina, budite informirani, ali ne preopterećeni.

I posljednje, iako nije na listi, i vaš odvjetnik je čovjek. Vjerovali ili ne jest  i on ili ona ima dobre i loše dane, uspone i padove, plaća račune, živi od svog rada, ima svoje radno vrijeme. Poštujte ga/je, nije neka ljubav, ali mi ostajemo uz vas i onda kada vas svi napuste.