Kako reformirati upravu?

Pitanje koje kad postaviš u Hrvatskoj, izaziva osjećaje kao da pitaš kako pronaći Jetija ili tko je vidio čudovište iz Loch Nessa?

Svi su o tome nešto čuli, ali nitko ništa ne zna.

Stručnjaci, oni ozbiljni sa pravnih fakulteta, odavno tvrde da reforma uprave nije nikakav problem, ako ima političke volje.

Neki od njih se toliko ražeste, kad ih manje iskusni novinari koji nisu pratili temu, to priupitaju, da izgleda kao da su ih pitali imaju li ljubavnicu.

Uglavnom to političko pitanje, zvano reforma uprave, se ne rješava jer u ugodno klimatiziranim sobama iza računala sjedi vojska dominantno HDZ-ovih i ponešto SDP-ovih, odnosno HNS-ovih i drugih koalicijskih, uhljeba.

U tim uredima po mom iskustvu jedno 15 do 20 % ljudi koji su tamo zaposleni neovisno o političkim vezama, štoviše vrlo često unatoč i usprkos politici, koji “tegle” svaki za petoricu.

Ti vrijedni ljudi koji redovito ne mogu ni blizu napredovati u skladu sa svojim sposobnostima i koji redovito nisu plaćeni ni blizu u skladu sa svojim radom i trudom, drže on što zovemo „državom“ na okupu.

Oni drugi, onih 80 do 85 % uhljeba, e oni veslaju u drugu stranu.

Zbog njih se izmišljaju procedure koje nisu uopće potrebne, samo kako bi se opravdalo njihovo radno mjesto. Oni i ono malo posla što imaju ne obavljaju kako treba jer ih je baš briga,  ne mogu dobiti otkaz. Oni mirne duše maltretiraju prave radnike i normalne ljude koji rade tamo jer jel’te oni posla nemaju, pa moraju nekako „popuniti“ vrijeme.

Uprava je srce jedne zemlje koje pumpa krv kroz žile do svake posljednje stanice kako bi je držalo na životu, kako bi pravilno funkcionirala. Uprava vam je potrebna za sve od ishođenja građevinske dozvole, do naplate poreza, preko ostvarivanja prava iz zdravstvenog, mirovinskog, ishođenja osobne iskaznice, dobivanja koncesije, registracije auta i sličnog.  

Svi se mi svakoga dana sudaramo sa upravom bilo državnom, bilo županijskom ili gradskom u nesretnim pokušajima da ostvarimo one “mrve” prava koje nam pripadaju.

Bilo koju politiku koju donesete na razini države, županije ili grada, koliko god ona bila pametna i hrabra, kako god sposobnog premijera ili ministra imali, ne možete provesti ako to srce, taj krvožilni sustav zvani uprava, kroz koji sve vaše politike moraju proći do građana, ne funkcionira.

Mi smo već više od 30 godina i “infarktnom stanju” jer oni koji bi trebali servisirati građane, pomagati im da što lakše i brže dođu do svojih prava, čine zapravo sve da „koče uz brdo „ i to počevši od najjednostavnijih zadataka koje odbijaju. Probajte na primjer dobiti nekog službenika na telefon za vrijeme radnog vremena!

Ta spora i neefikasna uprava guta milijarde kuna svake godine iz proračuna  za plaće bespotrebnih službenika, za troškove njihovih ureda, službenih mobitela, automobila, službenih i neslužbenih putovanja. Svake godine deseci škola i bolnica se „spale“ u tim neopravdano isplaćenim troškovima. Tisuće onih koji stvarno zaslužuju plaću jer rade u zdravstvu, policiji ili vatrogastvu je ne mogu dobiti jer uhljebi svake godine „pojedu“ ogroman dio proračuna.

S druge strane koliko god ogorčeni bili zbog te užasne, spore, neefikasne, preskupe i trome uprave, opet s druge strane ne možete te ljude tek tako baciti na cestu, sve i kada bi to pravno bilo moguće.

Što napraviti sa 200 tisuća ljudi koji su viška?

To je 200 obitelji koje će se u slučaju otkaza naći u problemu, u egzistencijalnom problemu, to su djeca, to je porast nasilja, alkoholizma, razvoda i svega onoga o čemu netko tko je odgovaran političar mora misliti.

Ti ljudi nisu zaposlili sami sebe, netko ih je zaposlio. Odgovornost nije isključiva, barem je podijeljena i koja god vlada dođe za dvije godine morat će prihvatiti taj dio odgovornosti u početi rješavati problem.

Problem je moguće riješiti u četiri do pet koraka.

Prikazat ću hipotetski, ako imamo 400 tisuća zaposlenih u javnom sektoru, a treba nam ih samo 200 tisuća, prvo što trebamo napraviti je testirati svih i odvojiti 200 tisuća oni koji su najbolji i njima reći vi ostajete, pa plaće ćemo vam još i povećati kad se riješimo viška zaposlenih.

Dosadašnje reforme su uvijek tražile radna mjesta koja su viška, pa bi čovjek čije jer radno mjesto „višak“ dobio otkaz bez obzira što je puno sposobniji od nekoga čije mjesto nije „višak”. Mi zapravo prvo trebamo utvrditi koji su optimalni procesi rada i koliko nam je ljudi za to potrebno. Nakon toga, odvojiti one najbolje koji postoje i zadržati ih na tim mjestima, a svima ostalima ponuditi neko od rješenja koja slijede.

Višak  možemo riješiti tako da prvo kažemo svima koji su višak, ako se NE dogovorimo, ako NE popišete nagodbu dobit ćete otkaz i otpremninu koja je zajamčena zakonom i možete nas tužiti. Otpremnina je ona zakonska samo primjera radi recimo 30.000,00 HRK.

Ali ako nas ne tužite, ako potpišete sporazum dobivate ODMAH dvostruku otpremninu npr 60.000,00 HRK i to odmah čim potpišete nagodbu. Taj način bi bio prihvatljiv ljudima koji su blizu mirovine ili već imaju privatni biznis, pa imaju gdje otići, a za državu ili grad je prihvatljivo da ne dobije 100 tisuća tužbi, nego da se sve riješi mirno. Sudski sporovi koštaju izravno, a i neizravno jer proizvode visoke oportunitetne troškove.  

Druga skupina bili ljudi kojima bi rekli, dati ćemo vam trostruku otpremninu npr. 90.000,00 HRK, ali ne odmah, nego ćemo vam je isplaćivati u sljedećih godinu ili dvije dana kroz poticaje za otvaranje svoje firme, svaki mjesec čete imati od nas onoliko koliko vam iznose javna davanja za vašu firmu i osnovni troškovi tako da ne morate brinuti o tome, nego je sve što zaradite u tih godinu ili dvije dana vaše.

Uz poticaje za troškove dati ćemo vam i vouchere za edukaciju iz npr. stranih jezika, IT vještina, računovodstva jer uvažavamo činjenicu da vam sigurno trebaju ta znanja, vi niste školovani i formirani  da bi egzistirali u privatnom sektoru. Vouchere će pomoći razvoju institucija koje se bave obrazovanjem odraslih što bi trebao biti jedan od dugoročnih ciljeva.  Znači ne dati im novac za obrazovanje u ruke, nego voucher koji mogu iskoristiti u instituciji i gradu/županiji/državi dostaviti dokaze da su prošli kroz edukaciju.

No, postoje zaposlenici kojima nije ni do otpremnine, ni do privatnog biznisa, koji su u profilu glave samo radnici koji nemaju skillse za privatni sektor. Njima bi mogli dati vouchere u vrijednosti njihove plaće i reći im nađite posao u privatnom sektoru, temeljem ovog vouchera grad/županija/država će vašem poslodavcu u prvih 6 mjeseci vašeg rada refundirati 100 % vaše plaće, u drugih 6 mjeseci rada 75 % vaše plaće, u trećih 6 mjeseci 50 % vaše plaće i u preostalih 6 mjeseci 25 % plaće.

Na taj način bi omogućili da privatni sektor “usisa” te viškove radnika i osposobi ih za radu i privatnom sektoru. I ovoj skupini bi bilo moguće dati vouchere koji se mogu iskoristiti za dodatno obrazovanje u nekoj vrijednost.

Na ovaj način bi ne samo u gradovima nego u cijeloj državi mogli u jednom izbornom ciklusu riješiti sve viškove zaposlenih. Vjerujem da bi se za ovo mogli dobiti ozbiljni novci od međunarodnih institucija.

Netko im mogao reći to su ogromni izdaci za ljude koji neće raditi u gradu nego u privatnom sektoru. Prava istina je da ti ljudi zapravo ni sada ne rade, a svejedno primaju plaću. Štoviše ti ljudi su vrlo često raspoređeni na mjestima i poslovima koji nemaju svrhu i koji samo usporavaju procese rada i frustriraju krajnje korisnike.

Znači sa upravom je stvar kao i inače u životu – može se kad se hoće. A zašto onda naši političari neće? Zato što ovima kakve imamo ne odgovara efikasna uprava. Tko će njih zvati, vući ih za rukav, nuditi im „protu-usluge“ ako svaki građanin može ostvariti svoja prava, ako imamo efikasnu upravu?

Političari kakve imamo na vlasti bi nestali u jednom izbornom ciklusu ako uspijemo reformirati upravu i pravosuđe. I nikad se više ne bi vratili.

Na ovaj način bi mogli riješiti onih 50 % koji su viška, a što sa preostalih 30 do 35 % koji su nam ipak potrebni, a ne rade onoliko i onako kako nam je potrebno?

Može se i to riješiti, ali o tome više u nekom drugom blogu.