Ima li nade za nas?

Jeste li se ikad zapitali zašto smo tako prokleti? Zašto ispod ovog neba ne žive neki sretniji i pametniji ljudi?

Mi smo narod koji ima nažalost previše povijesti po kvadratnom metru.

Iako često možemo čuti da su korupcija i klijentelizam koji nas guše, stvar našeg mentaliteta, oni kako istraživanja pokazuju, nemaju nikakve veze sa mentalitetom nego sa našom poviješću.

Korupcija i klijentelizam se uvijek javljaju kao reakcija na slabost institucija.

Na ovim prostorima je u zadnjih 100 godina prodefiliralo ukupno 7 država od Austro-Ugarske, preko Države SHS, Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije, NDH, do SFRJ i konačno RH,  koje se međusobno razlikuju kako nebo i zemlja.

Ljudi su na ovim prostorima naučili da se na državu ne može računati, da im institucije ne mogu pomoći. Preživio je u ovih stotinjak godina onaj tko je imao dobre obiteljske i druge veze.

Međutim, upravo to što nas je na neki način spašavalo kroz povijest, sada kada smo u prilici graditi svoju mladu državu, sada nas to upropaštava, a pogotovo u zadnjih 30 godina.

Kako smo pošli tako nizbrdo?

S jedne strane rat je rastočio društveno tkivo. Za vrijeme rata morate suspendirati mnoge navike i uvjerenja da bi psihološki preživjeli. Morate prilagoditi moralni kompas da bi preživjeli.  Prije rata su nas uvjeravali da je grijeh ubiti drugog čovjeka, onda dođe rat i moraš uvjeriti samog sebe da je uredu ubiti neprijatelja. Prije rata si živio pristojno, bio ponosan čovjek koji radi i zarađuje za svoju obitelj, a u ratu moraš uvjerit sebe da je okej čekati u redu za humanitarnu pomoć.

Nakon svakog rata, potrebno je još dugo, dugo vremena da se uvjerenja i navike vrate u nekadašnje okvire, ako se ikad vrate.

S druge strane perači novca i druge slične skupine koji idu u paketu sa društvenim turbulencijama koje smo mi imali,  su doprinijeli da se taj proces rastakanja nastavi i nakon rata.

Sjećam se bila sam na drugoj godini studija kada su nam organizirali predavanje uglednog stručnjaka za organizirani kriminal. Mi nadobudni studenti smo jedva dočekali da ga pitamo koji je problem sa pranjem novca? Zašto mi to tako žestoko želimo kažnjavati? Ljudi su stekli novac nezakonito i sad ga žele ubaciti legalne biznise, koji je problem, zašto je to toliko loše? Zar ne bi trebali biti sretni što novac iz droge i prostitucije i drugih ilegalnih djelatnosti, konačno ide u legalne vode?

Predavač kojem se ne sjećam imena, ali se sjećam dobro svake njegove riječi je zastao i rekao: Zato što svi ti ljudi sa svojim prljavim novcem, donesu i PRLJAVE NAVIKE i te navike onda rastoče zemlju u koju su se došli. Najradikalniji primjer toga u našem okruženju bi bila Crna Gora koja je svakome tko donese milijun eura davala državljanstvo i na taj način postala smetlište beleosvetskih kriminalaca koji su se poslužili njezinim državljanstvom da bi izbjegli izručenja svojim državama.

Tada, na tom predavanju davne 1996.g. smo prvi put čuli da uopće više nije problem talijanska mafija nego ruska jer treća generacija mafije redovito svoju djecu teži poslat na ugledna sveučilišta. Prva se generacija bori za steći bogatstvo, druga za očuvati ga, a treća se bori za ugled u društvu.

Zvuči utješno samo ako smo spremni čekati još 100 godina da se treća generacija naših kriminalaca počne boriti za ugled.

Pitate se vjerojatno zašto ništa ne činimo, zašto smo tako paralizirani, sve znamo, a potpuno smo nemoćni?

U istih ovih 100 godina sa početka priče dok se izmjenjivalo 7 država na ovim prostorima,  imamo barem 5 velikih valova iseljavanja. I to nakon Prvo svjetskog rata, pa nakon Drugog, pa sedamdesete, pa devedesete, pa ovaj najnoviji val. Stotine tisuća ljudi su otišle pritisnute nevoljom.

Tko odlazi? Odlaze mahom sposobniji i hrabriji, oni koji su spremni na borbu. Tko ostaje? S jedne strane idealisti koji se vječno nadaju da će biti bolje ili pak oni manje sposobni, manje samopouzdani i manje hrabri. I jedni i drugi nisu baš materijal za proizvesti društvene promjene. Nemojte me krivo shvatiti, ostaje nešto  hrabrih i sposobnih, ali NE DOVOLJNO, nemamo kritičnu masu ljudi koja je potreba za promjenu i ostajemo zatočeni u začaranom krugu frustracije postojećim stanje, želje za promjenom i propuštanja da bilo što učinimo.

Kako dalje? Ne znam…. Nisam sigurna… Korak po korak, dan po dan….mala pobjeda za malom pobjedom.

Svatko od nas je osobno barem jednom u životu počeo od nule. Barem jednom, a mnogi i ispod nule.

Izgleda da moramo tako i kao društvo, početi korak po korak, dan po dan … mala pobjeda za pobjedom.

Hoće li sve to što radimo biti od koristi? Možda neće. Možda nećemo uspjeti. Ali to nije razloga da ne pokušamo.

Kako god bilo, ja znam da se neću predati. Nadam se da nećete ni vi. Vidimo se na kraju tunela.

Leave a Reply