Zašto Salma Hayek ima ista prava kao ja?

Predsjednik Milanović za kojeg bi, što kaže Vedrana Rudan, bilo bolje da ostane hrkati u krevetu do kraja mandata, je ovih dana opet aktualizirao temu tko može prijaviti seksualno zlostavljanje, što uopće jest seksualno zlostavljanje i da li je isto kada se to dogodi Salmi Hayek ili našoj Mari iz pošte?

Veliki je broj onih koji slavodobitno likuju jer Predsjednik glasno izgovorio ono što oni misle.

S druge strane je još veći broj onih koji znaju da nije u pravu, ali ne znaju to argumentirano objasniti, osim što ponavljaju da je zlostavljanje zlostavljanje, neovisno kome se dogodilo i kada.

Ja vas neću daviti pravom, zašto je to pravo jednako, nego ću pokušati dati druge argumente.

Prvo, seksualno zlostavljanje je specifična vrsta zlostavljanja jer čitav niz istraživanja pokazuje kako samo 10 % zločina te vrste bude prijavljeno!

Dakle, 90 % žrtava se odlučuje šutjeti o tome što je preživjelo pred pravnom državo i njezinim institucijama, pred obiteljima i svoje ožiljke pokazuju samo u anonimiziranim znanstvenim istraživanjima na tu temu.

Druga važna karakteristika seksualnog nasilja su sami počinitelj. Počinitelji tih djela su osobe koje imaju najveću stopu recidiva od cca 90 % i jedan seksualni prijestupnik za svog života napadne desetke žrtava. Poznato je da kod pedofila ne samo zatvorska kazna koju odleže nego i batine koje tamo redovito dobivaju od drugih zatvorenika nisu dovoljne da ih odvrate od činjenja takvih dijela, pa često odmah po puštanju opet ponove djelo.

Ako vam već ovo nije dovoljno da svakome od nas bude  u vitalnom interesu da procesuiramo SVAKOG nasilnika koji se prijavi jer ne želimo da naše kćeri, sestre, majke ili druge bliske osobe nalete na takvu osobu, idemo dalje.

Kažete mi da je jedno kad to prijavi neka jadna, anonimna žena, koja nema ni financijskih ni drugih sredstava, da su to žrtve jer se one realno nemaju snage suprotstaviti,  a ne Salma Hayek ili Uma Thurman.

Znate i te Salme Hayek i Ume Thurman su jednom bile NITKO I NIŠTA obične, anonimne žene, bez novca i drugih oblika moći i možda su morale odustajati od borbe za svoja prava jer se nisu imale snage suprotstavit, pa su postale netko i nešto i sad im opet kada idu prijaviti kažu, ali sad si NETKO I NEŠTO, pa nemaš pravo prijaviti.

Zašto jedino kod ove vrste djela razlikujemo da li je žrtva NETKO ili NITKO?

Reći ćete mi, ali Viktorija, ne mislim ja ako je ona bila stvarno silovana, u tom slučaju ima pravo prijaviti, naravno bez obzira na vrijeme, ali ako je ona dobrovoljno pristala na odnos, nije je nitko FIZIČKI prisilio, niti joj prijetio nekim zlom osim gubitkom uloge, ona neće ostati gladna zbog toga ni njezina djeca, ona nije žrtva Viktorija, ona je kurva!

Priznat ću da u tom slučaju, ako osoba nije bila prisiljena, nego je to učinila da bi dobila 23 ulogu u AAA filmu, za drugog Oskara, ulogu koja je osigurava lagodan život i trećem koljenu, to nije moralan čin, ne mogu ih opravdati sa tog stanovišta, ali tim što Salma Hayek nije moralna, nije onaj tko je ucjenjuje ispravan, ni zakonit, on je i dalje NASILNIK  koji želi talentiranoj ženu uskratiti ulogu samo zato što ona ne želi spavati sa njime.

Ako kod drugih kaznenih dijela ne ispitujemo moralnost žrtve i ne sudimo joj s tog stanovišta, zašto to ovdje radimo?

I još važnije pitanje želite li da vaša kćer, sestra, žena ili majka nalete na takvog kretena, odaberu moralno ili nedajbože nemoralno ili želite da takve kreature zauvijek budu uklonjene iz našeg prostora?

Reći ćete mi sada, ali Viktorija ako se to prijavljuje sa tolike vremenske distance i nema dokaza, tu može biti manipulacija.

Može, ali vratimo se na početak priče, ako se zaista radi o seksualnom nasilniku, vrlo brzo će se pojaviti veći broj žrtava koji će ga prijaviti.

Uostalom, prijavljuju se i druga djela sa velike vremenske distance i bez dokaza, pa nitko ne dovodi u pitanje pravo tih žrtava da prijave! Kod niti jednog drugog djela se ne zgražam i ne pitamo joj što ako nema dokaza, joj što ako je prošlo puno vremena.

Zastare postoje i kod drugih dijela, kao i lažne prijave, ali nitko baš nitko ne preispituje pravo žrtava da prijave druga djela.

Prije kraja pogledajmo još iz jedno kuta:

Što mislite što bi bio spreman napraviti vašoj kćeri, sestri, supruzi i/ili majci onaj tko je napao Salmu Hayek ili Umu Thurman pored svega što one jesu, pored svega što on zna da one mogu i znaju?

Kakve bi bile šanse vaše kćeri, sestre, supruge ili majke u susretu sa takvim monstrumom!?

Zaključno, složit ću se s vama da nije isto da li je Salma Hayek žrtva ili naša Mare iz pošte, ali je jednako opasno za nas, svih nas jer onoliko prava koliko imaju najjadniji i najprezreniji među svima nama, toliko imamo svi mi!

P.S. Ne bih se iznenadila kad bi nam jednog dana Sanja Musić Milanović objavila kako godinama trpi fizičko i psihičko zlostavljanje supruga.

Ima li nade za nas?

Jeste li se ikad zapitali zašto smo tako prokleti? Zašto ispod ovog neba ne žive neki sretniji i pametniji ljudi?

Mi smo narod koji ima nažalost previše povijesti po kvadratnom metru.

Iako često možemo čuti da su korupcija i klijentelizam koji nas guše, stvar našeg mentaliteta, oni kako istraživanja pokazuju, nemaju nikakve veze sa mentalitetom nego sa našom poviješću.

Korupcija i klijentelizam se uvijek javljaju kao reakcija na slabost institucija.

Na ovim prostorima je u zadnjih 100 godina prodefiliralo ukupno 7 država od Austro-Ugarske, preko Države SHS, Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije, NDH, do SFRJ i konačno RH,  koje se međusobno razlikuju kako nebo i zemlja.

Ljudi su na ovim prostorima naučili da se na državu ne može računati, da im institucije ne mogu pomoći. Preživio je u ovih stotinjak godina onaj tko je imao dobre obiteljske i druge veze.

Međutim, upravo to što nas je na neki način spašavalo kroz povijest, sada kada smo u prilici graditi svoju mladu državu, sada nas to upropaštava, a pogotovo u zadnjih 30 godina.

Kako smo pošli tako nizbrdo?

S jedne strane rat je rastočio društveno tkivo. Za vrijeme rata morate suspendirati mnoge navike i uvjerenja da bi psihološki preživjeli. Morate prilagoditi moralni kompas da bi preživjeli.  Prije rata su nas uvjeravali da je grijeh ubiti drugog čovjeka, onda dođe rat i moraš uvjeriti samog sebe da je uredu ubiti neprijatelja. Prije rata si živio pristojno, bio ponosan čovjek koji radi i zarađuje za svoju obitelj, a u ratu moraš uvjerit sebe da je okej čekati u redu za humanitarnu pomoć.

Nakon svakog rata, potrebno je još dugo, dugo vremena da se uvjerenja i navike vrate u nekadašnje okvire, ako se ikad vrate.

S druge strane perači novca i druge slične skupine koji idu u paketu sa društvenim turbulencijama koje smo mi imali,  su doprinijeli da se taj proces rastakanja nastavi i nakon rata.

Sjećam se bila sam na drugoj godini studija kada su nam organizirali predavanje uglednog stručnjaka za organizirani kriminal. Mi nadobudni studenti smo jedva dočekali da ga pitamo koji je problem sa pranjem novca? Zašto mi to tako žestoko želimo kažnjavati? Ljudi su stekli novac nezakonito i sad ga žele ubaciti legalne biznise, koji je problem, zašto je to toliko loše? Zar ne bi trebali biti sretni što novac iz droge i prostitucije i drugih ilegalnih djelatnosti, konačno ide u legalne vode?

Predavač kojem se ne sjećam imena, ali se sjećam dobro svake njegove riječi je zastao i rekao: Zato što svi ti ljudi sa svojim prljavim novcem, donesu i PRLJAVE NAVIKE i te navike onda rastoče zemlju u koju su se došli. Najradikalniji primjer toga u našem okruženju bi bila Crna Gora koja je svakome tko donese milijun eura davala državljanstvo i na taj način postala smetlište beleosvetskih kriminalaca koji su se poslužili njezinim državljanstvom da bi izbjegli izručenja svojim državama.

Tada, na tom predavanju davne 1996.g. smo prvi put čuli da uopće više nije problem talijanska mafija nego ruska jer treća generacija mafije redovito svoju djecu teži poslat na ugledna sveučilišta. Prva se generacija bori za steći bogatstvo, druga za očuvati ga, a treća se bori za ugled u društvu.

Zvuči utješno samo ako smo spremni čekati još 100 godina da se treća generacija naših kriminalaca počne boriti za ugled.

Pitate se vjerojatno zašto ništa ne činimo, zašto smo tako paralizirani, sve znamo, a potpuno smo nemoćni?

U istih ovih 100 godina sa početka priče dok se izmjenjivalo 7 država na ovim prostorima,  imamo barem 5 velikih valova iseljavanja. I to nakon Prvo svjetskog rata, pa nakon Drugog, pa sedamdesete, pa devedesete, pa ovaj najnoviji val. Stotine tisuća ljudi su otišle pritisnute nevoljom.

Tko odlazi? Odlaze mahom sposobniji i hrabriji, oni koji su spremni na borbu. Tko ostaje? S jedne strane idealisti koji se vječno nadaju da će biti bolje ili pak oni manje sposobni, manje samopouzdani i manje hrabri. I jedni i drugi nisu baš materijal za proizvesti društvene promjene. Nemojte me krivo shvatiti, ostaje nešto  hrabrih i sposobnih, ali NE DOVOLJNO, nemamo kritičnu masu ljudi koja je potreba za promjenu i ostajemo zatočeni u začaranom krugu frustracije postojećim stanje, želje za promjenom i propuštanja da bilo što učinimo.

Kako dalje? Ne znam…. Nisam sigurna… Korak po korak, dan po dan….mala pobjeda za malom pobjedom.

Svatko od nas je osobno barem jednom u životu počeo od nule. Barem jednom, a mnogi i ispod nule.

Izgleda da moramo tako i kao društvo, početi korak po korak, dan po dan … mala pobjeda za pobjedom.

Hoće li sve to što radimo biti od koristi? Možda neće. Možda nećemo uspjeti. Ali to nije razloga da ne pokušamo.

Kako god bilo, ja znam da se neću predati. Nadam se da nećete ni vi. Vidimo se na kraju tunela.