Kud plovi Dubrovnik?

Dugo me već progoni ova tema, a okolnosti vezane za virus su dodatno katalizirale ta razmišljanja, sve ono što me muči kao i sve ono što mi daje nadu.

Dubrovniku treba Novi Dubrovnik. Ova prostorna skučenost stvara mentalnu skučenost ljudi. Grad nam implodira, urušava se sam u sebe. Nemaš gdje dijete upisati u vrtić, ne možeš osnovati sportski klub jer nemaš terene i/ili termine koje bi iznajmilo. Svako malo niče nova mastodontska zgrada koja staroj (nekad staroj samo desetak godina) zaklanja vidik. Ako želiš otvoriti malu automehaničarsku radionu moraš kupiti prostor od 300 tisuća eura, što ne možeš vratit ni da se baviš raspačavanjem droge. Sve to je dovoljno da svakoga iole normalnog demotivira za pokretanje bilo kakvog posla osim iznajmljivanja.

Iznajmljivanje je bio jedni način da radiš posao, zaradiš, a da te država i korumpirani političari ne mogu zeznut, da u cijelosti ovisiš o svojoj investiciji i trudu koji si uložio u taj biznis. Jedini način da kod nas posluješ koliko toliko slično zapadu je bilo upravo to, da se baviš iznajmljivanjem.

A sad nam je i to iznajmljivanje umrlo. Što će sad 99 % ljudi u ovom gradu koji žive od turizma i pomorstva, dviju grana koje su potpuno kolabrirale i koje se neće oporaviti još pet do deset godina. Neki dan sam čitala članak vlasnika Airbnb, koji kaže da se turizam kakvog poznajemo neće vratiti nikad. Ljudi da bi putovali moraju imati dovoljno novaca i osjećati se dobro. Danas te privilegije imaju rijetki. A dok se situacija popravi, navike ljudi će se toliko promijeniti da se nikad više nećemo vratiti na staro, barem tako kažu stručnjaci.

Mnogima je prvo što pada na pamet, što sa silnim kreditima koji su se uzeli kako bi se kupili ti apartmani, kako bi se i zadnja šupa pretvorila u rentabilan prostor. Lako je sa kreditima. Oni su još najmanji problem. Još uvijek ne postoji dužničko ropstvo, za sve ima lijeka, i fizičke osobe po novome mogu ići u stečaj, osobni stečaj, a ne samo firme.

Ali što kad jesen zakuca na vrata ili crna zima, što sa ljudima koji neće imati ručak djetetu? Lako što nemaju ili neće imati za kredite, što ako i kada ne budemo imali za osnovne životne potrebe? Hoće li taj čovjek čije je dijete gladno, gledat mirno tuste političare bez dana radnog staža u realnom sektoru ili će uzet ciglu i razbit izlog prve trgovine, hoće li ga slijediti drugi? Što ako policija krene na njih hoće li smotat Molotovljev koktel i podići barikadu, kao što vidimo da se događa zadnjih dana u Americi?

Hoćemo li imati nemire, glad, strah i rat ponovno?

Vrijeme koje dolazi će biti užasno teško i za razvijene demokracije. Trest će se i Njemačka i Francuska i Švedska i sve razvijene zemlje, ali za njih ne brinem. Oni imaju koliko toliko odgovorne političare, a mi? Mi imamo kretene koji prikrivaju svoju nesposobnost na način da nas huškaju jedne na druge, lijeve na desen i obrnuto, javni i privatni sektor, kulturu i sport. Glavno je da se baci kost kad god se pobunimo i koliko toliko im ugrozimo njihov mir, njihovo spokojstvo u hapanju naše krvavo stečene imovine.

Naši političari su s jedne strane toliko nesposobni za obavljanje onoga što je njihova temeljan dužnosti, a to je briga o javnom interesu, a s druge strane toliko vrhunski sposobni za održavanje na pozicijama, da će ako treba i preko mrtvih će gaziti!

Kako dalje?

Dubrovnik je u opasnosti da propadne kao što je propala nekoć Republika. Dubrovačka je republika bila jedna od najbolje prilagođenih malih država u svom vremenu. Koliko su bili moćni pokazuje činjenica da su bili najjača pomorska trgovačka sila na Mediteranu i treća najveća u svijetu, a zauzimali su područje koje je bilo manje od današnje Dubrovačko-neretvanske županije. Možete li zamislit da je danas Dubrovačko-neretvanska županija najjača pomorska trgovačka sila na Mediteranu? Bili su vrhunski adaptirani za to razdoblje feudalizma. No, došlo je novo vrijeme, industrijska revolucija je donijela neke nove vjetrove i nove odnose. Oni se nisu željeli mijenjati, uporno su ustrajavali na vremenu i običajima koji su prošli, čuvali su svoje veleposjede dok god su mogli umjesto da su ulagali u novu tehnologiju. I propali su. Mada su imali puno bolje startne pozicije nego bilo tko drugi.

U teoriji društvenih promjena poznat je fenomen da se ona društva koja su savršeno adaptirana na jedno vrijeme, koja odlično funkcioniraju u tom vremenu, kada dođe do prijelaza najlošije se snalaze.  Upravo to se dogodilo Dubrovačkoj Republici da se vrijeme promijenilo, a oni se nisu prilagodili, bili su zagledani u svoju sjajnu prošlost, jurili su naprijed gledajući u svoj retrovizor i doživjeli su neminovan kraj.

Upravo to sad prijeti da se nama dogodi. Dubrovnik je bio sjajno adaptiran na vrijeme u kojem se basnoslovno zarađivalo do masovnog turizma. Masovni turizam je mrtav. Neki od nas još to nisu priznali sami sebi, ali to jest bolna istina. Života, s jedne strane ležernog i opuštenog, a s druge strane radnog i iscrpljenog, vremena u kojem si znao da si plaćen za svoj radi i trud i da ne moraš mislit što idući mjesec, vremena kakvog smo nekad poznavali, još dugo neće biti.

Cijeli svijet je prisiljen okrenuti se novom načinu života i rada. Kakav će on biti točno, još ne znamo, još uvijek tražimo kao što se tražilo u prvim godinama industrijske revolucije. Naša „revolucija“ nam je upravo eksplodirala u lice, bez najave, kršeći sva do sada poznata pravila, kako se to obično i događa.

Vratimo se na Republiku i naučimo možda nešto od nje. Tko se najbolje prilagodio tim novim uvjetima u društvu? Jesu li to bila vlastela koja su imala najbolje startne pozicije, obrazovanje, društveni ugled i novac za ulaganje u nove tehnologije? Nisu, oni su se nadali da će se vratiti vremena koja su oni najbolje poznavali. Najbolje su se prilagodili newcomeri, proleteri, siromašni i srednji sloj koji nije imao što izgubiti nego je grabio svaku priliku da zaradi, prilagođavao se novim uvjetima, preskakao prepreke i tražio prilike. Otvarali svoje male radionice, proizvodnje, trgovine, transporte itd., napredovali i stvarali svijet kakav mi danas poznajemo.

Tako moramo i mi. Što prije prihvatimo da je jedno razdoblje završio i oči širom otvorimo, dozvolimo umu da se otvori i pronađe nove prilike – biti će lakše.

Ovo nam je ujedno i velika prilika da razmislimo kao društvo što želimo.

Prije par godina sam organizirala TEDxDubrovnik pod nazivom Living tomorrow jer sam željela svoje sugrađane koji su toliko zaljubljeni i zagledani u našu svjetlu prošlost i izgubljeni u sadašnjosti, natjerati da barem malo, barem na kratko počnu razmišljati o budućnosti – kud plovi ovaj brod!

Nove okolnosti su svih nas koji smo jurili slijepom ulicom 200 na sat i vikali toooooo, prisilila da zastanemo, okrenemo se oko sebe i zapitamo tko smo, što želimo, tko su naši ukućani, tko su naši susjedi, kako se upravlja sa onim novcem koji je uplaćen u proračun?

Sad su mnogi bolno shvatili kako taj novac iz kojeg se isplaćuju plaće i naknade nije državni, to je naš krvavo zarađeni novac koji smo im mi povjerili. Naša je stvar kada „mala od susjeda“ formalno radi u državnoj upravi, iako ne radi ništa nego lakira nokte. Njezina godišnja bruto plaća je novi uređaj za pedijatriju ili tri stipendije za talentirano dijete ili pomoć za dvoje nezaposlenih vrijednih ljudi. To je itekako naša stvar!

Naša je stvar da svi imamo jednake šanse i da oni koji su najbolji napreduju jer jedino tako možemo napredovati svi skupa!

Naša su stvari ljudska prava, u svemu ovome što dolazi ne smijemo izgubiti humanost i solidarnost, ljudska prava se najžešče trebaju štiti baš u ovakvim vremenima.

Postoji jedna sjajna knjiga, naslov je Zašto nacije propadaju. Dvojica vrsnih znanstvenika su udružili svoje napore da analiziraju uspješna i neuspješna društva diljem svijeta tijekom povijesti. Nekad se uspješna društva razlikuju od neuspješnih po resursima kojima upravljaju, nekad po geografskom položaju, nekad po povijesti, a nekad sve dijele i ipak su jedni uspješni, a drugi neuspješni.  Njihova studija je pokazala kako su najbolje prosperirala ona društva koja su bila svjesna da o njima samima najviše ovisi kako će uspjeti, koji su bili svjesni da samo zajedničkim naporima svih članova mogu napredovati, da su njihovi međusobni odnosi odnosno načini na koji će oni uređuju svoje društvo ono što  razlikuje uspješna o neuspješnih društava. Prevedeno na današnje prilike,  gledamo li samo sebe i tko je jamio jamio, sasma sigurno ćemo završiti u slijepom crijevu svijeta.

Ne znam je li znate, ali prema recentnim istraživanjima, u Hrvatskoj se građani dijele u dvije skupine. Imamo s jedne strane građane koje marljivo štede, od manjih do većih iznosa, oni čine jednu polovinu stanovništva, a s druge strane, drugu polovinu čine oni koji nemaju ništa ušteđeno, žive na dug i ne znaju kako će idući mjesec ako ne prime plaću. To može biti dobra i loša vijest. S jedne strane imamo one koji sigurno neće imati novaca na jesen, ali će imati dobre volje da se iskopaju iz životnih problema više nego itko, instinkt za preživljavanjem će biti na najjače, koji će se truditi i boriti i stvarati nove prilike, nove poslove i suradnje, a s druge strane imamo one koji im mogu pomoći na način da kupe njihove usluge i/ili proizvodd ili da im pomognu iz čiste ljudske solidarnosti ili da možda ulože u njihov novi biznis kako im ne bi sva jaja ostala u istoj košari.

Dokle god možemo jedni drugima bilo solidarno pomoći ili kupiti neke male usluge i proizvode ili uložiti u tuđi biznis, dobro je. Imamo šanse. Kada vam se čini da nemamo samo pomislite što je sa onim državama gdje jedna polovina nema štednju koju imamo mi.

U svoj ovoj nesreći je i  jedna sreća. Kao što ste vjerojatno već čuli, apartmansko naselje koje je trebalo niknut na Srđu je kao projekt dodirnulo svoje dno. Bila sa protiv tog projekta, ne zato što sam fanatični zeleni pobornik krša, nego zašto što vjerujem da se taj dragocjeni resurs platoa Srđa, taj jedinstveni prostor na koji se možemo kao grad funkcionalno širiti, može puno bolje iskoristiti.

Mogli bi iskoristit priliku i izgraditi novi Dubrovnik na Srđu. Dubrovnik koji bi sadržavao sve od nove bolnice i sveučilišta do Guggenheimovgo muzeja. Dubrovnik u koji bi pozvali najbolje arhitekte i urbaniste da ga osmisle, da bude poseban u ovom vremenu onoliko koliko je poseban bio ovaj naš stari kojeg su nam ostavili oci.

Novi Dubrovnik koji bi mogli ostaviti našoj djeci, Dubrovnik koji bi zadužio generacije koje dolaze da ga čuvaju, koji bi odolio zubu vremena i išao u korak sa generacijama koje dolaze. Dubrovnik koji bi bio spomenik nesalomljivom duhu, iskri života koja je izbila jednom davno iz kamena, hommage svemu što je bilo i zalog onome što dolazi. Dubrovnik kojim bi se ponosili!

Vjerujem da bi dosadašnjim investitorima bilo draže imati pola novog Dubrovnika nego cijelo apartmansko naselje koje se nikad neće izgraditi.

Zamah koji bi dobili tom gradnjom i stvaranjem nove vrijednosti bi bio dovoljan da nam osigura opstanak i da započne novo razdoblje prosperiteta.

No, prije svega, prije nego što krenemo, potrebno prvo iščupati korov, okrenuti se oko sebe, prepoznati ono što ne valja i odlučiti promijeniti pravila igre.

Ovaj je prijelaz sličan onom vremenu početka devedesetih kada smo birali, iako tada nismo puno znali..  Sada znamo puno više. Hajdemo izgraditi bolje! Da bi u tome uspjeli svi moramo biti spremni držati se zakona. Moram biti spremni boriti se za pravednije zakone. Moramo biti spremni boriti se za bolje društvo. Nitko nam ga neće dati niti će nam pasti sa neba.

Umjesto da kukamo i čekamo od magične države da posloži stvari svatko od nas se treba okrenuti prema sebi i zapitati što ja mogu učiniti za bolji Dubrovnik, za bolju Hrvatsku, kako ja mogu doprinijet da ovo postane zemlja ugodna za život, što ja mogu i moram promijeniti u svom ponašanju?

Sve države na koje se volimo ugledati su imale svoje faze od Švicarske, Njemačke do Švedske, sve su one imale i feudalizam i brutalni kapitalizam i neefikasne uprave koje je trebalo reformirati, svi su oni prošli svoja teška razdoblja, svoje ratove i lutanja. Nikome od njih nije palo u krilo uređenje koje danas imaju i na kojem im zavidimo.  Svi su se oni borili generacijama i izborili za sebe i za uređenje koje danas imaju!

Karte se ponovo dijele. Jeste li spremni?