Viktorija Knežević

Zašto OcijeniMe?

Većina ljudi misli da je posao odvjetnika skoro pa glamurozan, da provodimo dane u prostranim sudnicama, izmjenjujemo pametne replike, paradiramo odjeveni po posljednjoj modi, vrhunski dotjerani. Međutim, naši su životi, što znaju svi koji su imali kontakta sa nama, znatno drugačiji. Niti su sudnice glamurozne, niti su replike pametne koliko bi željeli, a ni moda nam vrlo često nije jača strana, više naginjemo funkcionalnosti.

U svemu tome često je najteži dio posla upravo svakodnevno „obijanje“ različitih ureda u potrazi za potvrdama, dokumentima ili informacijama koje su potrebne našim klijentima.

Jednom sam došla u ured državne uprave kako obavila posao za klijenta. Službenik na ulazu naravno nije znao gdje se nalazi ured kojeg trebam, pa sam otvorila barem petero vrata dok sam se konačno našla pred pravima. Pokucala sam i odškrinula šesta vrata, službenica je razgovarala na telefon, na moje pitanje je li to taj i taj ured, mi je samo klimnula glavom i odmahnula rukom dajući  znak da sam na pravom mjestu, ali da pričekam ispred dok ne dovrši razgovor.

Izašla sam i sjela na klupicu ispred. Taj ured je nekim čudom imao mjesto na kojem bi stranke mogle sjesti, iako većina nema niti to minimalno pomagalo da nam olakšaju barem malo život. (Jer je li nije klupica Audi A6,  pa da se svake godine  mogu kupit stotine, nema se para!)

Prvih deset minuta nisam obraćala pažnju na telefonski razgovor koji je vodila unutra i koji sam ako se približim vratima mogla sasvim razgovijetno čuti. Međutim, nakon 15-tak minuta mi je već lagano počela „para izlaziti na uši“. Ovo je moje radno vrijem koje klijent skupo plaća i njezino radno vrijeme. Približila sam se vratima i imala što ćuti, gospođa je na dugo i na široko raspredala o kuharskim receptima, pretpostavljam s svojom kćeri jer je pri kraju razgovora rekla osobi sa druge strane žice da:  „Poljubi  zlato babino!“

Osjećaj nemoći koji je potom preplavio je bio isti onakav kakav ste i svi vi barem jednom osjetili  u potucajući se od nemila do nedraga,  po različitim državnim uredima radi potvrda, uvjerenja, žalbi, molbi, informacija. U tim uredima vrlo često rade ljudi koji umjesto do budu na usluzi skoro da imaju namjeru zagorčati vam život ili su u najmanju ruku potpuno neosjetljivi na vaše vrijeme, novac i živce koje gubite zbog posla kojeg oni obavljaju, loše, aljkavo i neodgovorno.

Palo mi je na pamet tada kako bi bilo divno kada bi postojao neki fejsbuk za službenike ili neka stranicu na koju bi ja sada mogla pristupiti, naći „profil“ te službenice po imenu i prezimenu i ostaviti komentar tipa: Evo ja sjedim pred vratima, a ona unutra žlabra sa svojom kćeri na telefon i dati joj ocjenu! Mislim da bi to barem malo promijenilo stvari. Ako ništa gospođi bi bilo nadam se barem  neugodno nakon tog komentara jer bi ga mogli vidjeti  njezini kolege i nadređeni. I drugi put bi barem malo pazila.

Ta ideja mi je pala na pamet ima skoro dvije godine i nije mi dala mira. Morala sam je realizirati. Realizacija naravno nije bila bez muka, bilo je brojnih peripetija, ali uspjeli smo.

Za sada imamo samo službenike zaposlene u gradskim upravama četiri grada; Dubrovnika, Zagreba, Varaždina i Rijeke. Cilj mi je i želja pribaviti SVE sistematizacije svih zaposlenih koji se financiraju javnim novcem, kako bi nama koji plaćamo tu uslugu najvećim poreznim opterećenjem  u Europi, omogućila da ocijene tu uslugu i da je komentiraju.

Ako gosti mogu ocjenjivati naše apartmane, restorane, vožnje uberom jer to plaćaju, red je da i mi obični građani ove zemlje imamo pravo bilo anonimno bilo imenom i prezimenom reći što mislimo o toj i takvog upravi.

Da ne bi bilo sve loše, moram spomenuti i drugu stranu. Drugu stranu te iste uprave čine ljudi koji neizmjerno čestito rade svoj posao, koji su vrijedni, predani i iznimno profesionalni, ali koji nažalost zbog pogrešnih mjerila i kriterija ne mogu napredovati do odgovarajućeg mjesta. U svojoj karijeri sam upoznala dosta takvih ljudi. Oni nažalost nisu većina, ali ih ima znatan broj.

Posvećujem ovu stranicu ponajviše njima, ako već ne mogu napredovati koliko su zaslužili, ako nemaju plaću koju su zaslužili, a rade uporno i predano za svih nas, sada ćemo barem moći svojim ocjenama i komentarima omogućiti kakvu takvu satisfakciju tim ljudima.

Stoga vas molim podržite stranicu, komentirajte, ocjenjujte  bilo pod svojim imenom i prezimenom, bilo anonimno, imate pravo na mišljenje o svemu pa tako i o radu onih koje plaćamo javnim novce, to pravo je ugrađeno u naš Ustav predstavlja osobnu slobodu zajamčenu našim Ustavom.

Završit ću jednom Mešinom koja kaže. „Boj se ovna, boj se go*na, a kad ću živjet?“

Da se ne bi bojali, nego da bi živjeli, glasajte, koristite ovaj sustav i pomozite da se stvari promijene na bolje!

Link na stranicu je https://ocijenime.hr/

Pričam ti priču

Danas je Marijan Zelić donio odluku, surađivat će s USKOK-om. Pet mjeseci na odjelu za pritvorenike splitskog zatvora Bilice mu je bilo i više nego dovoljno. Tražio je još jutros odobrenje za telefonski poziv odvjetniku, to mu ne smiju odbiti. Samo treba pričekati da čuvar dođe po njega i odvede ga do zatvorske telefonske govornice, kada na njega dođe red.

Sjeća se prvog dana na ovom mjestu, svog dolaska na osnovi odluke suca istrage i trenutka kad su ga predali pritvorskom nadzorniku. Teška metalna vrata glavnog ulaza su pogodila okvir, trenutak tišine koji je za tim uslijedio  koliko god bio jeziv, ujedno mu je donio i olakšanje. Gotovo je barem za danas. Posljednjih 48 sati proveo je u košmaru sa policijom, odvjetnicima, novinarima …. sa cijelom tom svitom koja je predvidiva koliko i postava na vjenčanjima i sprovodima, likovi se mijenjaju, ali uloge ostaju iste.

Sve je počelo u četvrtak u 7.00 sati. Kada ti netko pokuca u 7.00 na vrata znaš da je to policija, to nije dobri susjed koji traži kocku šećera, nego oni kojima zakon nalaže da pretres ne mogu početi prije točno 7 sati ujutro. Prvo su  mu dali nalog da pročita, a odmah potom uslijedio je njegov poziv odvjetniku.  Odvjetnik je obećao da će doći kroz pola sata i dao mu kratke upute da potraži dva svjedoka u susjedstvu ili da pozove nekoga od povjerenja. Vjerojatno i odvjetnici  znaju kad je poziv u to doba da to znači dobar „ulov“ i da se trebaju javiti.

Zelić je sakrio ruke koje su se vidljivo počele tresti u rukave kućnog mantila, ispod je pidžama. Bio je raščupan, neobrijan i potpuno zbunjen. Pozvao je dvojicu policajaca koji su u civilu i izgledaju mu kao glavni da uđu u dnevni boravak i sjednu dok čekaju odvjetnika i svjedoke. Ostali policajci su,  u uniformama i naoružani, ostali pred vratima, a vrata su širom otvorena. Ponudio  im je ovlaš kavu, sok, čaj, oni su to na isti način odbili.

Stan je mali i luksuzan, blještav, na svakom koraku su mramor, koža, ispolirane plohe, moderan namještaj, umjetničke slike velikih formata koje kao da vrište „vidi me, vidi me“.

Nakon desetak minuta je u dnevni boravak ušla Zelićeva supruga, kako je spazila  policiju na vratima tako je problijedila i ukočila se. Zelić joj prilazi, objašnjava da nije to ništa, samo pretres, rutinska stvar, neka pogreška, kaže joj da je odvjetnik na putu i da će se sve uskoro razjasniti, da se ne brine. Ona ide prema kuhinji kao hipnotizirana, onako u šlafruku, još raščupana, pita policajce koji sjede u boravku žele li kavu ili čaj, oni odbijaju. Uzela je šalicu i stavila je u minijaturnu verziju automata za kavu koji se nalazio na šanku, aparat je nakon kratkog zujanja izbacio svoj sadržaj. Uzela je šalicu i primakla je sebi, šalica joj ispada i kava sa krhotinama leti na sve strane po bijelim pločicama, njenim papučama, pidžami, šlafruku, zidu. Sagnula se brzo i pokušala rukom pokupiti krhotine, čuo se kratki jauk, krhotina joj se zabila u prst, instinktivno ga je stavila u usta i počela plakati prvo prigušeno, gutajući suze, a onda sve jače i jače, trese se i pada na pod. Zelić joj prilazi, pokušava je podići, govori joj nešto nerazgovijetno, ona plaće i ne da se odvojiti od poda. Policajci odvraćaju pogled od njih, gledaju na sat. Potom se čuje  komešanje na hodniku ispred stana,  netko dolazi.

– Dobro jutro! Glasno ih pozdravi odvjetnik Miroš. Nakratko zastane kad je ugledao Zeliće na podu malo iznenađen. Oni se prenu čim su ga spazili, ustaju, popravljaju odjeću, žena briše suze.  Zelić mu prilazi i rukuju se. Dug je to stisak, izgleda kao da se Zelić drži za njega tim stiskom da ne padne na pod. Miroš je bivši policajac, danas jedan od najboljih krivičnih odvjetnika u državi, krupan, markantan, prosijed, dubokog glasa, nagrezlog od pušenja govori Zeliću; Ne brini se, sjednite, ja preuzimam.

Taj trenutak je Zeliću izgledao kao kraj, a bio je tek početak tog dana.

Uslijedio je pretres, odnijeli su svaki papir koji su našli u kući,  računala, mobitele, cd-ove i memory stickove, novac, dragocjenosti, popisali slike. Trajalo je više od 3 sata dok su njih dvanaestoro sve pregledali i izuzeli što su trebali.

Odvjetnik Miroš je odložio mobitel u poseban ormarić prije ulaska u prostoriju za razgovor sa zatvorenicima. Odlaganje mobitela  je dio sigurnosne procedure jer se zatvorenicima osim slobode na različite načine ograničavaju i kontakti sa vanjskim svjetom.

Zatvorska zgrada kao da je iz austrijskog vremena, solidna je to gradnja, debeli zidovi, visoki stopovi, masivna kamena obloga. Ali slabo održavanje i protok vremena, učinili su da sve izgleda kao zaostala scena iz posljeratnog jugoslavenskog filma. Prostorija za razgovor je površine ovećeg ureda, na podu tamno smeđe pločice, zidovi do pola obojani žutom bojom, a u ostatku prljavo bijeli, na stropu loša neonska rasvjeta. Prostorija je podijeljena drvenom pregradom sa prozorima na kojima su rupice, poput pregrade kojom su portirske kućice odijeljene od ostatka svijeta. Sve je prilagođeno da bi se zatvorenik i njegov posjetitelj mogli vidjeti i čuti, ali da ne mogu izmijeniti ništa drugo poput mobitela, novca ili bilo koje stvari čiji je unos u zatvor zabranjen.  Sa svake strane pregrade je mali stolić i stolica,  koliko je potrebno da se osigura minimum pristojne komunikacije. Prostorija ima dva ulaza jedan na koji ulazi zatvorenik iz užeg zatvorskog kruga i drugi na koji iz slobodnog svijeta ulazi njegov posjetitelj. Jedina razlika između posjeta odvjetnika i svih drugih je što kod posjeta odvjetnika u prostoriji ne smije biti prisutan zatvorski čuvar kako bi mogli slobodno razgovarati bez straha da će nešto od izrečenog biti upotrijebljeno protiv zatvorenika. Zapravo jedini prostor intime koji zatvorenici imaju za vrijeme boravka u zatvoru je njihov razgovor sa odvjetnikom.

Miroš je sjeo i zauzeo svoju poziciju dok čeka da Zelića dovedu sa odjela. Zatvori se kao i bolnice podijeljeni na odjele. Muškarci moraju biti odvojeni od žena, a pritvorenici od zatvorenika. Pritvorenici su oni koji tek čekaju suđenje ili im je u tijeku, a zatvorenici oni koji već izdržavaju pravomoćno određenu kaznu.

Odvjetnik Miroš je čest gost Bilica sa ove strane pregrade, a i mnogih drugih zatvora. Obično dođe jedan dan u tjednu i obavi sve razgovore koji su potrebni sa njegovim klijentima. Rutina je to za njega. Sve osim mirisa. Dok čeka Zelića razmišlja kako svi ti zatvori imaju užasan vonj. To je nešto između pokvarenog pečenog mesa i ustajalog znoja. Iako su prostorije vidljivo čiste sve je prožeto tim užeglim vonjem. Je li uzrok tome loše održavanje zgrada, slabi uvjeti za osobnu higijenu zatvorenika koji se smiju tuširati sam jednom tjedno ili je to zapravo vonja onoga od čega nas ti zidovi odvajaju?

Vrata sa unutrašnjeg zatvorsko kruga su se otključala, čuvar ih otvara, Zelić je zastao na ulazu, čuvar mu skida lisice i daje znak rukom da može ući. Zelić ulazi, lice mu je ispijeno, bore na čelu i oko očiju su duboko urezane, izgleda stariji 10 godina od onoga suca Zelića što ga je Miroš onomad sreo na sudu. Teška željezna vrata ovog zdanja kada se zatvore za čovjekom mijenjaju sve: prioritete, lični opis, odnose, cijeli svijet koji je do tada postojao. Prije nego što je sjeo, kratko je protrljao oba zapešća, na mjestu gdje su do tada bile lisice. Česta je to gesta zatvorenika, da li ih zaista ne mjestu gdje su se našle lisice  boli pa na taj način ublažavaju nelagodu ili je to način da potvrde da su opet slobodni, tko zna.

– Evala! – pozdravi Miroš i pruži ruku Zeliću. Valja se na neki način pozdraviti, a uobičajeno dobar dan i kako si, ne zvuči baš dobro u tom okruženju.

– Kakva je situacija? Ima li što nova? – prijeđe na stvar Zelić u nadi da se ipak nešto promijenilo, da će možda odvjetnik donijeti neku vijest zbog će moći odustati od odluke koju je donio prethodno tog dana.

– Ništa novo, sudac istrage ispituje po jedno svjedoka tjedno, ako ovako nastave istraga će se produljiti do iza Božića.

– Misliš li da to čine namjerno? upita Zelić.

– Siguran sam, to je taktika žele da jedan od vas dvojice progovori, a najlakše vas je na to navest produljenim odmorom u ovom divnom, pitomom i gostoljubivom okruženju.- doda jetko Miroš.

– Kako je Pitaš?

– Vidio sam mu odvjetnika danas, baš smo se sreli tu na ulazu. Kaže da je odlično, da mu je jedan iz njegovog sela šef smjene tu u zatvoru. Snašo se, ne fali mu ni ptičijeg mlijeka kaže, visi u teretani non stop, ekipu iz ćelije je podmitio jer jeli ima se može se, a ovdje se ljudi prodaju za sapun ako ga nemaju, kao što znaš.

– Znači svoj na svome! – doda Zelić.

– Upravo tako, ali nemoj da te to zavara. Kad se ovdje uđe nema više prijatelja. On za sada šuti, ali ne zato što te voli ili što mu je stalo do tebe, nego samo zato što se nada da će se izvući.

– Ima li nade za to? upita Zelić.

– Snimke koje njega terete u jednom dijelu nisu baš razumljive, ako se šumovi ne budu mogli otkloniti možda se i izvuče. Ako se otklone, visi mu kao i tebi, istu sudbinu dijelite.

– Znam, razmišljao sam. Ako se on nagodi, meni je kasno, ja više ne trebam nikome. Što traži uskokova tužiteljica?

– Moraš dati još nekoga.

– Koga?

– Bilo koga tko je koristio tvoje usluge od šofera do gradonačelnika ili premijera, bilo koga. Krug između tebe, posrednika – stečajnog upravitelja i klijenta koji vas je platio se mora zatvoriti. Može biti mito ili trgovina utjecaje, pranje novca ili sve to troje. Sve igra samo dokazi moraju biti takvi da dovedu do osuđujuće presude za svu trojicu.

– Razmišljao sam. Mogu koga god hoćeš dati, ali …. znaš kako je skratit će me za glavu. Gradonačelnika ne smijem on preko svoje ekipe iz stranke i biskupa kontrolira izbor načelnika policije, a načelnik odjel gospodarskog kriminala. Jedva sam preko njih sredio da „ne pronađu dionice“ koje su na kćeri iz prvog braka i vikendicu. Imam i Krpnika,  saborskog zastupnika, ali od njega nismo uzeli lovu, nego nam je trebao biti osigurač, ako me tko prijavi da sredi na Državnom sudbenom vijeću da mi ne skinu imunitet. Uspio mi je sredit dva puta odbijanje skidanja imuniteta, ali kad su se kamere upalile ovaj put, ništa me nije moglo spasit. Ali gdje ću njega, pa on vuče pola Državnog sudbenog vijeća, tijela koje bira sve suce u državi.  Razmišljao sam o onom debelom iz Neretve, njega mogu za što hoću isporučiti, sudio sam mu u više od 10 sporova i svi su baš svi završili u njegovu korist. Ali ne mogu dati samo njega, postavit će se pitanje kako su potvrđene presude na višem sudu, onda moram i ovo moje odozgo rušit. Uostalom debeli bi me provozao u gepektu čim izađem, ako me razumiješ.

– Ne moraš Zeliću. Možemo pripremit obranu, možeš dati zahtjev da te razriješe kao Čehok pa otpada mogućnosti ponavljanja djela kao pritvorska osnova. Možda snimke ne budu dobre, tko zna. Uvijek postoj mogućnost, tko zna koga dobijemo za raspravnog suca. Znaš i sam da ima sudaca i „sudaca“. Nije izgubljeno dok sve nije gotovo.

– Ne mogu Miroš ne mogu! Puknut ću glavom ako ostanem još samo jedan dan u ovoj grobnici. Znaš s kojom gamadi sam ja u ćeliji. Jedan ima hepatitis, neki dan se izrezao žiletom i prskao nas tom svojom krvi da nas svih zarazi. Jedva smo ga poklopili dekom i svladali. Čuvari su došli do vrata i nisu htjeli ući, bilo ih je strah da nekoga o njih ne poprska. Samo su gledali i čekali da mi obavimo njihov posao. Kad smo ga svladali, oni su ga preuzeli i odveli na psihijatriju. To mi je jedan cimer je li, a drugi je muška kurva, treći cigo što krade cd playere, četvrti Rumunj koji čeka izručenje, on je još najbolji barem šuti. Smrde, prde, drkaju dok ja gledam dnevnik, jedemo i seremo na isti čučavac nas petero u tih 20 kvadrata i tako 23 sata svaki dan. Jedan sat dnevno imamo jebenu šetnju u zatvorskom krug. Imamo čak 20 metara kruga u kojem se možemo vrtjeti tih sat vremena ako ne pada kiša.

– Dobro, okej, idemo dalje, smiri se, razumijem te, reci što si odlučio?

– Mislio sam na Vlada Maškarića. To je neki mali poduzetnik, sreo sam ga prije 6 mjeseci preko Pitaša, nije ni si kim povezan koliko znam. Kad je došao kod mene nije znao razliku između općinskog i županijskog suda, imao je dvadeset milja kuna u sporu kod mene. Tresao se kao da ću mu bubreg izvadit. Kad sam rekao deset hilja eura, kao da mu je bog paket poslao. Jest da mali uvijek najebu, ali što ćeš, to je život. – dodao je Zelić.

– Onda smo sve dogovorili zaključio je Miroš. Moram ići, čekaju me rasprave.

To be continued ….