Biti plaćen ili ne?

 

Raditi onoliko koliko želimo, kada želimo i za koga želimo je kao pristup životu i radu  sve više na cijeni.

Sve je više onih koji nekad toliko željeno, a ponekad i neprežaljeno  „sigurno radno mjesto“ mijenjaju za nesiguran i uzbudljiv svijet freelancea.

Freelanceri ili ti ga slobodnjaci su u zapadnom svijetu su odavno trend. Štoviše, njihov rada obuhvaća veliki dio ekonomije tih zemalja. Radi se o svijetu koji skoro da i nije imao fazu „sigurnih radnih mjesta“ .

Oni su odavno prošli ono što mi danas prolazimo,  tako pa postoje platforme koje omogućavaju jednostavniju naplatu potraživanja freelancera, komore i udruženja koje stvarno rade svoj posao, pa svojim članovima stavljaju na raspolaganje besplatne primjere kvalitetnih ugovora, pružaju pravnu pomoći i savjetovanje radi naplate potraživanja, lobiraju za odgovarajuća zakonska rješenja itd.

U međuvremenu, dok kod nas ne “sazri grožđe” društvenih promjena i pravna država ne profunkcionira bolje,  što vam preostaje,  ako ste slobodnjak i želite da nakon obavljenog posla budete pošteno plaćeni, moglo bi se sažeti u sljedeće:

  1. Pazite sa kime radite!

Prije nego što se upustite u poslovni odnos sa nekom fizičkom ili pravnom osobom raspitajte se na kakvom je glasu među dobavljačima, kakvi su mu financijski pokazatelji, plaća li svoje suradnike na vrijeme. Pronaći suradnike nekog poslodavca može biti teži zadatak ako ste freelancer, ali barem se raspitajte i saznajte kako se odnosi prema svojim radnicima. Nedavni primjer Agrokora nas može puno toga naučiti. Taj je poslodavac godinama bio na glasu kao iznimno nekorektan prema radnicima, a vidjeli smo nedavno da ništa bolji nije bio ni prema svojim dobavljačima koje je ostavio u dugovima i na koljenima.

Ne mogu vam dovoljno naglasiti koliko je ovo pravilo bitno. Hrvatska je zemlja u kojoj prosječan sudski spor, sve i ako imate fino napisan ugovor i sve dokaze, traje od tri do pet godina. Dakle, ako ste sve napravili kako treba i imate sve dokaze, čekati ćete tri do pet godina svoj novac.  Da bi stvar bila još i gora, može vam se dogoditi da uspijete u sporu i imate presudu,  ali ako je firma propala, da se nemate od čega namiriti.

Ne kaže naš narod uzalud da je „ Bolje džaba ležat,  nego džaba raditi“. Tijekom krize koja nas je pogodila mnogi su prihvaćali rizik i radije džaba radili nego džaba ležali, računajući da će ipak možda jednom biti plaćeno, a ako i ne bude da su barem stekli neko iskustvo i kontakte, što nije zanemarivo. E, pa kriza je prošla, samo da znate i više takve ustupke ne bi trebalo raditi.

  1. Sve napismeno.

Kada radite manje stvari i sitnije projektiće, dovoljno je da imate mailom potvrđeno od ovlaštene osobe što ste se dogovorili, koji je opis posla kojeg ste dužni vi napraviti, u kojem roku, koji su inputi koje morate dobiti od naručitelja, koliko će vam i kada biti plaćeno.

Većinom freelanceri bježe kao oparena od odvjetnika jer valjda pretpostavljaju da odvjetnici osim što masno naplaćuju ujedno i živu kožu gule klijentima. Vjerovali ili ne, nije tako! Bije nas takav glas, ali odvjetnici su isto ljudi (pisala sam jedan članak o tome) možete se dogovoriti da njihove usluge plaćate po utrošenom satu. Cijena takvog sata je slična cijeni pregled liječnika specijaliste, a toliko sigurno i vrijedi.

Odvjetnik vam može sastaviti obrazac (template) ugovora koji je primjeren za vašu djelatnost i za vas osobno, koji ćete onda popuniti konkretnim detaljima i koristiti u svim slučajevima kada možete naručitelju nametnuti svoj obrazac ugovora. Ako ne možete naručitelju nametnuti svoj ugovor, a to se obično događa sa većim firmama koje već imaju svoje obrasce za vanjske suradnike koje su izradili njihovi pravnici, možete se opet savjetovati sa odvjetnikom oko toga ugovora. Odvjetnik vam može pregledati ugovor i reći koliko on suštinski razlikuje od obrasca kojeg vi imate. Ponekad ugovori, iako izgledaju različito, suštinski nisu različiti, jednostavno pravnici različitim jezikom opišu iste stvari. Nekada ipak iako ugovori izgledaju slično kao jaje jajetu, i razlika je u samo jednoj riječi, pravno to može biti nebo i zemlja. Savjetujte se.

  1. Smanjite rizik.

Jedan od najboljih i najstarijih metoda za smanjivanje rizika od neplaćanja je uzimanje akontacije ili predujma. Dok je bjesnila kriza, najčešće pitanje među poduzetnicima je bilo –  kako ti ide naplata? Svi su tada kukali i mali i veliki. Sjećam se jednog malog poduzetnika koji me iznenadio odgovorom da nema nikakvih problema. Sva u šoku pitala sam ga kako mu je to uspjelo, a on odgovara:  Jednostavno, akontacija 100 %, ako platite radimo!  Ne morate baš uzet 100 %,  u većini branši je pristojna akontacija 30 do 50 %, stoga smanjite svoj rizik barem na taj način ako možete.

Osim akontacije, važno sredstvo smanjivanja rizika je često izdavanje računa tijekom trajanja projekta. Nemojte pristati da vam sve plate tek nakon isporuke osim ako se ne radi o provjerenim klijentima sa kojima imate dugogodišnju suradnju i koji imaju stabilne i dobre poslovne rezultate. Ako pristanete na takav dogovor sa klijentom kojeg ne poznajete i koji nije etabliran kao korektan i uspješan, igrate ruski rulet. Možda bude sve dobro, a možda i ne.

 

  1. Osigurajte se.

Vrlo dobro sredstvo osiguranja je zadužnica. Za zadužnicu vam ne treba odvjetnik, možete je kupiti u knjižari, dostupne su na obrascima koji koštaju nekoliko kuna.  Cijena ovjere zadužnice kod javnog bilježnika nije velika u odnosnu na visinu potraživanja koja se može na taj način osigurati. Kada imate zadužnicu u ruci to je kako da imate pravomoćnu sudsku presudu u svoju korist za taj iznos. Predajom zadužnice FINI možete trenutno blokirati poslovni i/ili privatni račun. Ako poslujete sa pravnom osobom koja nije etablirana, a radi se o većem poslu, odnosno značajnijoj svoti, možete tražiti da osim firme, kao sudužnik u zadužnicu uđe i vlasnik firme. Efekt toga je da ćete se moći naplatiti od njega privatno ako mu tvrtka propadne.

 

  1. Posjetite odvjetnika.

Ako sve ovo ne upali, ili možda čak prije svega ovoga, posjetite odvjetnika. Osim konzultacija sa njime, možete dogovoriti i da on/ona pošalje opomenu klijentu koji ne plaća. Ako ni opomena ne upali, a jedino sa čime raspolažete je račun, odvjetnik vam može sastaviti prijedlog za ovrhu koji se dostavlja bilježniku. Bilježnik ga šalje vašem dužniku, ako dužnik ne prigovori u roku, rješenje o ovrsi postaje pravomoćno i možete prvo blokirati, a onda i povući sredstva sa njegovog računa ili se ovršiti na drugi način. Ako dužnik prigovori rješenju o ovrsi koje je dobio od bilježnika, cijeli spis se dostavlja nadležnom sudu i tamo nastavljate parnicu u kojoj vi imate poziciju tužitelja, a on tuženika. U parnici se mogu pregledati i svi drugi dokazi kojima raspolažete: ugovori, mailovi, svjedoci, vještaci i slično. Ako imate zadužnicu u ruci, tada je situacija puno lakša, možete ići direktno na FINU, a ako nema novaca na računu možete sudu predložiti temeljem te iste zadužnice drugo sredstvo ovrhe te mu plijeniti pokretnine (vozila, strojeve) i/ili nekretnine.

Možete sve ovo pročitati,  odmahnut rukom i reći: Koje mi koristi, onaj tko neće platiti neće. Mogu vas razumjeti. Međutim, kada pogledate kako postupaju banke, a one zaista veliku pažnju ulažu u ugovore i sredstva osiguranja te procjenu rizika, vidimo da se svi ti koraci itekako isplate jer su iznimno rijetki oni koji se uspiju izvući od plaćanja banci.

Viktorija Knežević

Djelo siroče

Znate li što su djela siročad? Vjerovali ili ne to je institut autorskog prava.

Djela siročad su ona autorska djela za koje ne znamo tko im je autor ili se iako znamo tko je on ne može pronaći.

U to spadaju brojna djela folklornog nasljeđa, umjetničke slike, fotografije ….bezbroj je primjera.

Sada ćete reći, dobro to bilo je prije, danas svatko svakoga zna, lako se dođe do bilo koga i utvrdi što je čije. Međutim,  tome nije tako.

Koliko je sadržaja na Internetu od fotografija, snimaka, video igara i drugog materijala za koji se ne može sa sigurnošću utvrditi tko ga je kreirao?  Mislite li da smijete iskorištavati taj sadržaj bez da ikoga pitate? Jeli  nešto samo zato što se ne zna tko je autor, opće dobro namijenjeno javnoj uporabi? Nije. I djela siročad imaju svoja pravila iskorištavanja.

Pitanje iskorištavanja djela siročadi je toliko važno da je i Google zbog toga imao problema, te se našao se u sudskom sporu i bio prisiljen na nagodbu.  Radilo se o projektu Google Books iz 2005. godine, koji se planiralo učiniti dostupnim 32 milijuna djela iz cijelog svijeta u razdoblju od 10 godina.

Digitalizacija ključna riječ koja je djela siročad izbacila u orbitu posljednji godina.

S jedne strane digitalizacija omogućava da se veliki broj djela učini dostupnim uz malo cijenu vrlo širokoj populaciji, što je nesumnjivi javni interes.

S druge strane,  zakon traži da za svaku objavu u digitalnom obliku traži i dobije suglasnost autora .

Koliko nekada može biti teško pronaći autora čak i kada je on poznat pokazuje primjer austrijske sveučilišne knjižnice koja je namjeravala javno objaviti 200 tisuća doktorskih disertacija. Troškovi digitalizacije tih radova bi iznosili cca 150.000 EUR, ali su odustali od projekta jer bi postupak pronalaska autora koštao 20 do 50 puta više.

Zakonodavac je kao i obično uvažavajući interese svih strana našao kompromisno rješenje i ono svakako ide u prilogu javne dostupnosti djela siročadi radi ostvarivanja općeg  interesa.  Ako vas detaljnije zanima kako je uređeno konkretno pitanje, možete pronaći u  Člancima 12.a. i 12.b. Zakona o autorskom i drugim srodnim pravima na linku https://www.zakon.hr/z/106/Zakon-o-autorskom-pravu-i-srodnim-pravima.

Inače Zakon o autorskim i drugim pravima je jedan od rijetkih za koje je iz aviona vidi da ga naši vrli saborski zastupnici i ostale prateće službe nisu  iskasapili, ni uništili. Vjerujem da o njemu nisu ni raspravljali jer oni u tom svijetu, intelektualnog vlasništva nemaju nikakvih interesa.

Osim pravne dimenzije pojma djelo siroče, iznimno mi je zanimljiva i ona jezična.

Mi pravnici nismo poznati kao senzibilni i kreativni u kovanju pravih termina. Kad nas čujete kako govorimo i kakav nam je rječnik, rekli bi da svi potječemo od nekih germanskih plemena.

Djelo siroče je drugačiji pojam, suptilan je, kreativan, zanimljiv, metaforičan, potpuno netipičan za pravo. Zanimalo me tko je izmislio i stavio u upotrebu taj naziv. Tko je to poistovjetio umjetničko djelo sa djetetom? Zahvaljujući Rebecca Charry Roje razotkriven je taj misterij. Autorica je naravno žena, njezino ime je Fay Kanin, američka je scenaristica koja je radila na njihovom zakonu kojim se reguliraju autorska prava iz 1976.g.

Zaključno, što ovo vama vrijedi? Može li nešto što vi napišete, snimite ili objavite biti autorsko djelo? Može. Ne morate to posebno štitit, zaštićeno je po samom zakonu. Recimo na primjer ovaj blog je moje autorsko djelo koje uživa zaštitu po samom zakonu. U bitnome potrebno je da se radi o nekoj vašoj „kreaciji“ i da ona barem nešto vrijedi. Što nije autorsko pravo? Sud je recimo zauzeto stav da Severinin pornić nije autorsko djelo, iako su to njezini odvjetnici na početku pokušavali dokazati.

Dug je put od djela siročeta do Severine. Moram završit.