Znate li kako su nastali odvjetnici?

 

Odvjetnici su jedna od najstarijih profesija, zlobnici bi rekli, odmah do one poslovično najstarije. S jedne strane teško je naći čovjeka koji nije čuo za nas, ali s druge strane malo je onih koji znaju išta o tome kako smo nastali.

Povijest kaže da se preteča odvjetnika pojavila još u staroj Grčkoj, točnije u Ateni, tamo su se pojavili prvi oratori, u prijevodu govornici, i za neke od njih ste već čuli kao što je Sokrat, Platon i društvo. Međutim, ti prvi odvjetnici su imali dva ozbiljna problema. Prvi je da nisu smjeli zastupati ljude profesionalno, morali su se predstavljati da su samo „prijatelji“ koji pomažu boljem izlaganju slučaja jer je vrijedilo pravilo da svatko može zastupati samo sebe. Drugo pravilo koje ih je sigurno još više pogađalo je bilo da nisu smjeli naplaćivati svoje usluge. Pretpostavljate, naravno, da su u praksi zaobilazili to pravilo, ali formalno ono nikada nije ukinuto.

Rimski car Klaudije je prvi koji je ukinuo ova pravila i omogućio odvjetnicima da se time bave profesionalno i da naplaćuju svoje usluge. Štoviše, propisao je i visinu naknade za svoj rad, neku vrstu prve odvjetničke tarife. Vrijeme radnje je 50-a godina nove ere, dakle, ako vas tko pita kada smo nastali, malo smo mlađi od Krista, svega nekih 50-ak godina.

Povijest tog vremena obiluje zanimljivostima tipa da su se pravom, uglavnom kao hobijem, bavili dobrostojeći građani jer su naknade za rad bile iznimno male, te da su Rimljani prva civilizacija koja je imala čitavu regimentu ljudi koji su razmišljali o pravu po cijele dane i da njihovo pravo učimo još i dan danas na pravnim fakultetima. Učimo ih jer, vjerovali ili ne, mnogi instituti koje su oni stvorili još uvijek postoje u neizmijenjenom obliku. Što bi naš Sabor dao za tu kvalitetu?

Od onda do danas, uz iznimku srednjeg vijeka, kad su nas nakratko zabranili jer inkviziciji baš i nismo trebali, vrlo se malo promijenio način na koji mi pružamo svoje usluge klijentima.

Odvjetništvo je jedna od konzervativnijih profesija. Liječnici, računovođe, čistačice, recepcionari, svi su nekako napravili pomak u načinu na koji obavljaju svoj posao, pogotovo u zadnjih 50 godina, osim nas.

Ipak to neće ostati tako.

Očekuje se da će napredak informatičke tehnologije iz temelja promijeniti način na koji funkcionira naša profesija u razdoblju od sljedećih pet godina.

Tri su pravca kojim se kreću te promjene.

Pravnička profesija, za sada, drži monopol u savjetovanju klijenata. Mi smo ti koji dajemo pravne savjete svojim klijentima, nekada bolje, nekada lošije. O našoj procjeni uvelike ovisi hoće li će naš klijent nešto učiniti ili ne.

Devedeset posto podataka koji su potrebni za davanje pravnih savjeta obrađujemo mi u našoj glavi. Ne tako davno su i brokeri obrađivali 90 % informacija bitnih za donošenje odluke o kupnji dionica, danas brokerova je uloga možda samo 10 %, a sve ostalo odradi računalo.

U bliskoj budućnosti očekuje se da će takvi strojevi ući u pravnu profesiju i izmijeniti je, kako su brokersku i neke druge.

U Americi već postoje, imaju tako moćne uređaje, tipa Ross računala, koji vam ne samo da izoliraju praksu u nekom slučaju, nego i prikažu po sucima kakve su bile varijacije, čak ima li utjecaja ako je ženski odvjetnik zastupao kod tog suca.

Drugi pravac u kojem se očekuju promjene je pojava smart contract-a. Svi ste vi sigurno čuli za smart car, smart boat i mnoge druge smart koncepte koji se od običnih razlikuju po samodostatnosti i samoupravljivosti.

Baš poput smart car-a i smart contract bi se trebao sam „kretati“. Kako? Radi se o elektronskim ugovorima koji se sami izvršavaju, npr. ugovor kojim naručujete nešto ima klauzulu da će se novac prebaciti s računa automatski, kada dron koji vam dostavlja tu robu pređe točno određenu koordinatu.

Ovakva „samostalnost“ ugovora bi umanjila mogućnost ljudske opstrukcije izvršavanja ugovora koja je najčešći povod sudskim sporovima. Znate i sami kako veliki broj sporova čine oni gdje jedna strana koja je isporučila, tuži drugu koja joj nije platila.

Treći pravac bi bili softveri koji bi omogućavali automatizirano obavljanje postupaka ovrhe i drugih sličnih, tipa stečaja. U našoj zemlji znamo nekoliko ureda koji će se opirati rukama i nogama da se to ne dogodi, ali jednog dana će se dogoditi sigurno.

Koliko će ove promjene donijeti koristi krajnjim korisnicima, koliko će pomoći nama, hoće li utjecati na smanjenje i sprječavanje korupcije, hoće li ubrzati pravosudni sustav?

Kako će moj posao izgledati za pet ili deset godina? Ne znam, ali znam da živimo u  zanimljivim vremenima.

 

P.S. Za one koje više žele znati o Rossu kojeg, u nedostatku boljeg prijevoda, nazivaju prvim odvjetnikom umjetne inteligencije, evo link:

http://futurism.com/artificially-intelligent-lawyer-ross-hired-first-official-law-firm/

 

 

 

 

 

 

 

O otkazima i razvodima

Ima nešto zajedničko u otkazima i razvodima.

Teško nam je i u jednom i u drugom slučaju. To su vrlo osobne, najosobnije moguće situacije, bilo da dajete otkaz ili pokrećete razvod. To su odluke koje traže i daju odgovore na pitanja tko smo, gdje idemo, koje su naše vrijednosti.

Jednom sam se razvela, jednom dobila otkaz i jednom ga dala u svom uredu.

Iako se radi o vrlo sličnim životnim fenomenima i postoji vrlo velika šansa da će se svakome od vas, koji ovo čitate, nešto od toga dvoje dogoditi u životu ili se već dogodilo, u našoj zemlji su regulirani na bitno drugačiji način. Osim pravne regulacije i društvena percepcija oko razloga, uzroka i posljedice je bitno drugačija.

Što se razvoda tiče, bivša država, čiji smo pravni sustav naslijedili, je u pogledu razvoda i još nekih drugih pitanja, poput transplantacije organa, bila vrlo napredna.

Vrlo rano smo napustili sustav dokazivanja tko je kriv za razvod, pa je još davne 1978. godine iz Zakona o braku i porodičnim odnosima izbačeno obvezno utvrđivanje krivnje.

Od 1978. godine se možete razvesti zbog „neslaganja naravi“. Naš zakonodavac je prihvatio da je to dovoljno. Nije bitno da je netko kriv, dovoljno je da se ne slažete.

To je dosta pomoglo supružnicima, a rasteretilo je sudove jalovih rasprava. Rasprave su trajale kraće, troškovi su bili manji, a i prljavo rublje se ipak nešto manje iznosilo.

Možemo slobodno reći da je postalo puno lakše razvesti se ako to želiš.

Ipak ova promjena nije dovela do iznimnog porasta razvoda brakova. Ljudi se s vremenom razvode više, ali to prati neke druge trendove, a ne zakonodavne, i što je najvažnije, razvode se iz nekih drugih razloga, a ne zbog onoga što je zakon propisao ili nije.

Što se otkaza tiče, situacija je radikalno drugačija. Dati nekome otkaz je bilo iznimno teško u bivšoj državi, a ni danas nije ništa bitno lakše. Radno zakonodavstvo, pogotovo problematika otkaza, je jedno od rijetkih područja prava koje je na gotovo identičan način regulirano i zlatno doba socijalizma i danas.

Možeš se razvesti od čovjeka s kojim imaš djecu, kuću, auto, kućne ljubimce, dijelio si dobro i zlo, stol i postelju, samo temeljem toga što si pred sudom izjavio da se ne slažete i sud ti mora omogućiti razvod braka.

Zaposliš li nekoga „miloj majci nema labavo“. Ne možeš ti tek tako otpustiti radnika. Imaš samo dvije vrste otkaza i tri razloga. Imaš točne rokove, procedure, obaveze, „ne dao ti bog“ da u otkazu ne napišeš koliko dana godišnjeg odmora ima dotični ili dotična ili da slučajno ne navedeš koliku otpremninu treba isplatiti, iako je to sve već zakonom regulirano.

Nekako naši zakonodavci i društvo u cjelini, misli da tom hiperregulacijom štitimo ljude, da bi se odnosi između radnika i poslodavca raspali i propali, da bi nas drug Tito došao strašiti iz groba ako ukinemo obavezne „razloge“ zbog kojih se možemo „razvesti“ od radnika.

Vjerujem da se to ne bi dogodilo, da bi se i sudovi i društvo i poslodavci i radnici „odmorili“ kao što smo se „odmorili“ onda kada smo u bračnim sporovima oslobođeni dokazivanja tko je kriv.

Kao što su dobri brakovi opstali i nakon te promjene, opstali bi i dobri poslovni odnosi, a oni ne tako dobri bi mogli pronaći drugu priliku.

Ova hiperregulacija nema smisla, veliki trgovački lanci koji najčešće i najviše krše radnička prava su praktički izuzeti iz primjene Zakona o radu, inspekcije tamo ni ne smiju ući. Jedini koji podnose teret hiperregulacije su mali i srednji poduzetnici, onaj dio društva koji bi trebao biti najfleksibilniji.

I zato, nije bitno tko je kriv, bitno je da svi zajedno kao društvo idemo naprijed, a to možemo samo uz temeljitu izmjenu radnog zakonodavstva.

Ako smo u regulaciji najosobnijih mogućih odnosa (mi Hrvati se volimo jako hvaliti kako su nam obitelj, domovina i nacija najveće vrijednosti) mogli prihvatiti da nije bitno tko je kriv, vrijeme je da to prihvatimo i kod razvoda od radnika.

Što mislite da li naši današnji iseljenici jagme u Irsku i druge zapadno europske ili prekooceanske zemlje zbog odličnog radnog zakonodavstva, koje im jamči da neće biti otpušteni? Jesu li te ekonomije i ta društva onakvi kakvi bi mi željeli postati zbog složenih procedura otkaza radniku? Jesu li procedure bile jamstvo radničkih prava u onome sustavu? Je li zaštita tih prava pomogla? Je li zaštita postala sredstvo ucjene i kočnica razvoja?

Je li je ovo i ovakvo zakonodavstvo kojeg se držimo „k’o pijan plota“ spriječilo Kulte i Mutle i sve one koji su bolest ovog društva? Nije! Oni su ionako na drugi način izigrali sistem.

Prestanimo se onda zavaravati.

 

P.S. Za sve one koji žele znati više preporučam sljedeće izvore:

 

http://www.tim-press.hr/isplati-li-se-fleksibilnost

 

http://www.pravos.unios.hr/pfo/sites/default/files/RadnoiSocijalno/knjiga-osnove_radnog_prava.pdf