Kako reformirati upravu?

Pitanje koje kad postaviš u Hrvatskoj, izaziva osjećaje kao da pitaš kako pronaći Jetija ili tko je vidio čudovište iz Loch Nessa?

Svi su o tome nešto čuli, ali nitko ništa ne zna.

Stručnjaci, oni ozbiljni sa pravnih fakulteta, odavno tvrde da reforma uprave nije nikakav problem, ako ima političke volje.

Neki od njih se toliko ražeste, kad ih manje iskusni novinari koji nisu pratili temu, to priupitaju, da izgleda kao da su ih pitali imaju li ljubavnicu.

Uglavnom to političko pitanje, zvano reforma uprave, se ne rješava jer u ugodno klimatiziranim sobama iza računala sjedi vojska dominantno HDZ-ovih i ponešto SDP-ovih, odnosno HNS-ovih i drugih koalicijskih, uhljeba.

U tim uredima po mom iskustvu jedno 15 do 20 % ljudi koji su tamo zaposleni neovisno o političkim vezama, štoviše vrlo često unatoč i usprkos politici, koji “tegle” svaki za petoricu.

Ti vrijedni ljudi koji redovito ne mogu ni blizu napredovati u skladu sa svojim sposobnostima i koji redovito nisu plaćeni ni blizu u skladu sa svojim radom i trudom, drže on što zovemo „državom“ na okupu.

Oni drugi, onih 80 do 85 % uhljeba, e oni veslaju u drugu stranu.

Zbog njih se izmišljaju procedure koje nisu uopće potrebne, samo kako bi se opravdalo njihovo radno mjesto. Oni i ono malo posla što imaju ne obavljaju kako treba jer ih je baš briga,  ne mogu dobiti otkaz. Oni mirne duše maltretiraju prave radnike i normalne ljude koji rade tamo jer jel’te oni posla nemaju, pa moraju nekako „popuniti“ vrijeme.

Uprava je srce jedne zemlje koje pumpa krv kroz žile do svake posljednje stanice kako bi je držalo na životu, kako bi pravilno funkcionirala. Uprava vam je potrebna za sve od ishođenja građevinske dozvole, do naplate poreza, preko ostvarivanja prava iz zdravstvenog, mirovinskog, ishođenja osobne iskaznice, dobivanja koncesije, registracije auta i sličnog.  

Svi se mi svakoga dana sudaramo sa upravom bilo državnom, bilo županijskom ili gradskom u nesretnim pokušajima da ostvarimo one “mrve” prava koje nam pripadaju.

Bilo koju politiku koju donesete na razini države, županije ili grada, koliko god ona bila pametna i hrabra, kako god sposobnog premijera ili ministra imali, ne možete provesti ako to srce, taj krvožilni sustav zvani uprava, kroz koji sve vaše politike moraju proći do građana, ne funkcionira.

Mi smo već više od 30 godina i “infarktnom stanju” jer oni koji bi trebali servisirati građane, pomagati im da što lakše i brže dođu do svojih prava, čine zapravo sve da „koče uz brdo „ i to počevši od najjednostavnijih zadataka koje odbijaju. Probajte na primjer dobiti nekog službenika na telefon za vrijeme radnog vremena!

Ta spora i neefikasna uprava guta milijarde kuna svake godine iz proračuna  za plaće bespotrebnih službenika, za troškove njihovih ureda, službenih mobitela, automobila, službenih i neslužbenih putovanja. Svake godine deseci škola i bolnica se „spale“ u tim neopravdano isplaćenim troškovima. Tisuće onih koji stvarno zaslužuju plaću jer rade u zdravstvu, policiji ili vatrogastvu je ne mogu dobiti jer uhljebi svake godine „pojedu“ ogroman dio proračuna.

S druge strane koliko god ogorčeni bili zbog te užasne, spore, neefikasne, preskupe i trome uprave, opet s druge strane ne možete te ljude tek tako baciti na cestu, sve i kada bi to pravno bilo moguće.

Što napraviti sa 200 tisuća ljudi koji su viška?

To je 200 obitelji koje će se u slučaju otkaza naći u problemu, u egzistencijalnom problemu, to su djeca, to je porast nasilja, alkoholizma, razvoda i svega onoga o čemu netko tko je odgovaran političar mora misliti.

Ti ljudi nisu zaposlili sami sebe, netko ih je zaposlio. Odgovornost nije isključiva, barem je podijeljena i koja god vlada dođe za dvije godine morat će prihvatiti taj dio odgovornosti u početi rješavati problem.

Problem je moguće riješiti u četiri do pet koraka.

Prikazat ću hipotetski, ako imamo 400 tisuća zaposlenih u javnom sektoru, a treba nam ih samo 200 tisuća, prvo što trebamo napraviti je testirati svih i odvojiti 200 tisuća oni koji su najbolji i njima reći vi ostajete, pa plaće ćemo vam još i povećati kad se riješimo viška zaposlenih.

Dosadašnje reforme su uvijek tražile radna mjesta koja su viška, pa bi čovjek čije jer radno mjesto „višak“ dobio otkaz bez obzira što je puno sposobniji od nekoga čije mjesto nije „višak”. Mi zapravo prvo trebamo utvrditi koji su optimalni procesi rada i koliko nam je ljudi za to potrebno. Nakon toga, odvojiti one najbolje koji postoje i zadržati ih na tim mjestima, a svima ostalima ponuditi neko od rješenja koja slijede.

Višak  možemo riješiti tako da prvo kažemo svima koji su višak, ako se NE dogovorimo, ako NE popišete nagodbu dobit ćete otkaz i otpremninu koja je zajamčena zakonom i možete nas tužiti. Otpremnina je ona zakonska samo primjera radi recimo 30.000,00 HRK.

Ali ako nas ne tužite, ako potpišete sporazum dobivate ODMAH dvostruku otpremninu npr 60.000,00 HRK i to odmah čim potpišete nagodbu. Taj način bi bio prihvatljiv ljudima koji su blizu mirovine ili već imaju privatni biznis, pa imaju gdje otići, a za državu ili grad je prihvatljivo da ne dobije 100 tisuća tužbi, nego da se sve riješi mirno. Sudski sporovi koštaju izravno, a i neizravno jer proizvode visoke oportunitetne troškove.  

Druga skupina bili ljudi kojima bi rekli, dati ćemo vam trostruku otpremninu npr. 90.000,00 HRK, ali ne odmah, nego ćemo vam je isplaćivati u sljedećih godinu ili dvije dana kroz poticaje za otvaranje svoje firme, svaki mjesec čete imati od nas onoliko koliko vam iznose javna davanja za vašu firmu i osnovni troškovi tako da ne morate brinuti o tome, nego je sve što zaradite u tih godinu ili dvije dana vaše.

Uz poticaje za troškove dati ćemo vam i vouchere za edukaciju iz npr. stranih jezika, IT vještina, računovodstva jer uvažavamo činjenicu da vam sigurno trebaju ta znanja, vi niste školovani i formirani  da bi egzistirali u privatnom sektoru. Vouchere će pomoći razvoju institucija koje se bave obrazovanjem odraslih što bi trebao biti jedan od dugoročnih ciljeva.  Znači ne dati im novac za obrazovanje u ruke, nego voucher koji mogu iskoristiti u instituciji i gradu/županiji/državi dostaviti dokaze da su prošli kroz edukaciju.

No, postoje zaposlenici kojima nije ni do otpremnine, ni do privatnog biznisa, koji su u profilu glave samo radnici koji nemaju skillse za privatni sektor. Njima bi mogli dati vouchere u vrijednosti njihove plaće i reći im nađite posao u privatnom sektoru, temeljem ovog vouchera grad/županija/država će vašem poslodavcu u prvih 6 mjeseci vašeg rada refundirati 100 % vaše plaće, u drugih 6 mjeseci rada 75 % vaše plaće, u trećih 6 mjeseci 50 % vaše plaće i u preostalih 6 mjeseci 25 % plaće.

Na taj način bi omogućili da privatni sektor “usisa” te viškove radnika i osposobi ih za radu i privatnom sektoru. I ovoj skupini bi bilo moguće dati vouchere koji se mogu iskoristiti za dodatno obrazovanje u nekoj vrijednost.

Na ovaj način bi ne samo u gradovima nego u cijeloj državi mogli u jednom izbornom ciklusu riješiti sve viškove zaposlenih. Vjerujem da bi se za ovo mogli dobiti ozbiljni novci od međunarodnih institucija.

Netko im mogao reći to su ogromni izdaci za ljude koji neće raditi u gradu nego u privatnom sektoru. Prava istina je da ti ljudi zapravo ni sada ne rade, a svejedno primaju plaću. Štoviše ti ljudi su vrlo često raspoređeni na mjestima i poslovima koji nemaju svrhu i koji samo usporavaju procese rada i frustriraju krajnje korisnike.

Znači sa upravom je stvar kao i inače u životu – može se kad se hoće. A zašto onda naši političari neće? Zato što ovima kakve imamo ne odgovara efikasna uprava. Tko će njih zvati, vući ih za rukav, nuditi im „protu-usluge“ ako svaki građanin može ostvariti svoja prava, ako imamo efikasnu upravu?

Političari kakve imamo na vlasti bi nestali u jednom izbornom ciklusu ako uspijemo reformirati upravu i pravosuđe. I nikad se više ne bi vratili.

Na ovaj način bi mogli riješiti onih 50 % koji su viška, a što sa preostalih 30 do 35 % koji su nam ipak potrebni, a ne rade onoliko i onako kako nam je potrebno?

Može se i to riješiti, ali o tome više u nekom drugom blogu.

Predsjednik Milanović za kojeg bi, što kaže Vedrana Rudan, bilo bolje da ostane hrkati u krevetu do kraja mandata, je ovih dana opet aktualizirao temu tko može prijaviti seksualno zlostavljanje, što uopće jest seksualno zlostavljanje i da li je isto kada se to dogodi Salmi Hayek ili našoj Mari iz pošte?

Veliki je broj onih koji slavodobitno likuju jer Predsjednik glasno izgovorio ono što oni misle.

S druge strane je još veći broj onih koji znaju da nije u pravu, ali ne znaju to argumentirano objasniti, osim što ponavljaju da je zlostavljanje zlostavljanje, neovisno kome se dogodilo i kada.

Ja vas neću daviti pravom, zašto je to pravo jednako, nego ću pokušati dati druge argumente.

Prvo, seksualno zlostavljanje je specifična vrsta zlostavljanja jer čitav niz istraživanja pokazuje kako samo 10 % zločina te vrste bude prijavljeno!

Dakle, 90 % žrtava se odlučuje šutjeti o tome što je preživjelo pred pravnom državo i njezinim institucijama, pred obiteljima i svoje ožiljke pokazuju samo u anonimiziranim znanstvenim istraživanjima na tu temu.

Druga važna karakteristika seksualnog nasilja su sami počinitelj. Počinitelji tih djela su osobe koje imaju najveću stopu recidiva od cca 90 % i jedan seksualni prijestupnik za svog života napadne desetke žrtava. Poznato je da kod pedofila ne samo zatvorska kazna koju odleže nego i batine koje tamo redovito dobivaju od drugih zatvorenika nisu dovoljne da ih odvrate od činjenja takvih dijela, pa često odmah po puštanju opet ponove djelo.

Ako vam već ovo nije dovoljno da svakome od nas bude  u vitalnom interesu da procesuiramo SVAKOG nasilnika koji se prijavi jer ne želimo da naše kćeri, sestre, majke ili druge bliske osobe nalete na takvu osobu, idemo dalje.

Kažete mi da je jedno kad to prijavi neka jadna, anonimna žena, koja nema ni financijskih ni drugih sredstava, da su to žrtve jer se one realno nemaju snage suprotstaviti,  a ne Salma Hayek ili Uma Thurman.

Znate i te Salme Hayek i Ume Thurman su jednom bile NITKO I NIŠTA obične, anonimne žene, bez novca i drugih oblika moći i možda su morale odustajati od borbe za svoja prava jer se nisu imale snage suprotstavit, pa su postale netko i nešto i sad im opet kada idu prijaviti kažu, ali sad si NETKO I NEŠTO, pa nemaš pravo prijaviti.

Zašto jedino kod ove vrste djela razlikujemo da li je žrtva NETKO ili NITKO?

Reći ćete mi, ali Viktorija, ne mislim ja ako je ona bila stvarno silovana, u tom slučaju ima pravo prijaviti, naravno bez obzira na vrijeme, ali ako je ona dobrovoljno pristala na odnos, nije je nitko FIZIČKI prisilio, niti joj prijetio nekim zlom osim gubitkom uloge, ona neće ostati gladna zbog toga ni njezina djeca, ona nije žrtva Viktorija, ona je kurva!

Priznat ću da u tom slučaju, ako osoba nije bila prisiljena, nego je to učinila da bi dobila 23 ulogu u AAA filmu, za drugog Oskara, ulogu koja je osigurava lagodan život i trećem koljenu, to nije moralan čin, ne mogu ih opravdati sa tog stanovišta, ali tim što Salma Hayek nije moralna, nije onaj tko je ucjenjuje ispravan, ni zakonit, on je i dalje NASILNIK  koji želi talentiranoj ženu uskratiti ulogu samo zato što ona ne želi spavati sa njime.

Ako kod drugih kaznenih dijela ne ispitujemo moralnost žrtve i ne sudimo joj s tog stanovišta, zašto to ovdje radimo?

I još važnije pitanje želite li da vaša kćer, sestra, žena ili majka nalete na takvog kretena, odaberu moralno ili nedajbože nemoralno ili želite da takve kreature zauvijek budu uklonjene iz našeg prostora?

Reći ćete mi sada, ali Viktorija ako se to prijavljuje sa tolike vremenske distance i nema dokaza, tu može biti manipulacija.

Može, ali vratimo se na početak priče, ako se zaista radi o seksualnom nasilniku, vrlo brzo će se pojaviti veći broj žrtava koji će ga prijaviti.

Uostalom, prijavljuju se i druga djela sa velike vremenske distance i bez dokaza, pa nitko ne dovodi u pitanje pravo tih žrtava da prijave! Kod niti jednog drugog djela se ne zgražam i ne pitamo joj što ako nema dokaza, joj što ako je prošlo puno vremena.

Zastare postoje i kod drugih dijela, kao i lažne prijave, ali nitko baš nitko ne preispituje pravo žrtava da prijave druga djela.

Prije kraja pogledajmo još iz jedno kuta:

Što mislite što bi bio spreman napraviti vašoj kćeri, sestri, supruzi i/ili majci onaj tko je napao Salmu Hayek ili Umu Thurman pored svega što one jesu, pored svega što on zna da one mogu i znaju?

Kakve bi bile šanse vaše kćeri, sestre, supruge ili majke u susretu sa takvim monstrumom!?

Zaključno, složit ću se s vama da nije isto da li je Salma Hayek žrtva ili naša Mare iz pošte, ali je jednako opasno za nas, svih nas jer onoliko prava koliko imaju najjadniji i najprezreniji među svima nama, toliko imamo svi mi!

P.S. Ne bih se iznenadila kad bi nam jednog dana Sanja Musić Milanović objavila kako godinama trpi fizičko i psihičko zlostavljanje supruga.

Jeste li se ikad zapitali zašto smo tako prokleti? Zašto ispod ovog neba ne žive neki sretniji i pametniji ljudi?

Mi smo narod koji ima nažalost previše povijesti po kvadratnom metru.

Iako često možemo čuti da su korupcija i klijentelizam koji nas guše, stvar našeg mentaliteta, oni kako istraživanja pokazuju, nemaju nikakve veze sa mentalitetom nego sa našom poviješću.

Korupcija i klijentelizam se uvijek javljaju kao reakcija na slabost institucija.

Na ovim prostorima je u zadnjih 100 godina prodefiliralo ukupno 7 država od Austro-Ugarske, preko Države SHS, Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije, NDH, do SFRJ i konačno RH,  koje se međusobno razlikuju kako nebo i zemlja.

Ljudi su na ovim prostorima naučili da se na državu ne može računati, da im institucije ne mogu pomoći. Preživio je u ovih stotinjak godina onaj tko je imao dobre obiteljske i druge veze.

Međutim, upravo to što nas je na neki način spašavalo kroz povijest, sada kada smo u prilici graditi svoju mladu državu, sada nas to upropaštava, a pogotovo u zadnjih 30 godina.

Kako smo pošli tako nizbrdo?

S jedne strane rat je rastočio društveno tkivo. Za vrijeme rata morate suspendirati mnoge navike i uvjerenja da bi psihološki preživjeli. Morate prilagoditi moralni kompas da bi preživjeli.  Prije rata su nas uvjeravali da je grijeh ubiti drugog čovjeka, onda dođe rat i moraš uvjeriti samog sebe da je uredu ubiti neprijatelja. Prije rata si živio pristojno, bio ponosan čovjek koji radi i zarađuje za svoju obitelj, a u ratu moraš uvjerit sebe da je okej čekati u redu za humanitarnu pomoć.

Nakon svakog rata, potrebno je još dugo, dugo vremena da se uvjerenja i navike vrate u nekadašnje okvire, ako se ikad vrate.

S druge strane perači novca i druge slične skupine koji idu u paketu sa društvenim turbulencijama koje smo mi imali,  su doprinijeli da se taj proces rastakanja nastavi i nakon rata.

Sjećam se bila sam na drugoj godini studija kada su nam organizirali predavanje uglednog stručnjaka za organizirani kriminal. Mi nadobudni studenti smo jedva dočekali da ga pitamo koji je problem sa pranjem novca? Zašto mi to tako žestoko želimo kažnjavati? Ljudi su stekli novac nezakonito i sad ga žele ubaciti legalne biznise, koji je problem, zašto je to toliko loše? Zar ne bi trebali biti sretni što novac iz droge i prostitucije i drugih ilegalnih djelatnosti, konačno ide u legalne vode?

Predavač kojem se ne sjećam imena, ali se sjećam dobro svake njegove riječi je zastao i rekao: Zato što svi ti ljudi sa svojim prljavim novcem, donesu i PRLJAVE NAVIKE i te navike onda rastoče zemlju u koju su se došli. Najradikalniji primjer toga u našem okruženju bi bila Crna Gora koja je svakome tko donese milijun eura davala državljanstvo i na taj način postala smetlište beleosvetskih kriminalaca koji su se poslužili njezinim državljanstvom da bi izbjegli izručenja svojim državama.

Tada, na tom predavanju davne 1996.g. smo prvi put čuli da uopće više nije problem talijanska mafija nego ruska jer treća generacija mafije redovito svoju djecu teži poslat na ugledna sveučilišta. Prva se generacija bori za steći bogatstvo, druga za očuvati ga, a treća se bori za ugled u društvu.

Zvuči utješno samo ako smo spremni čekati još 100 godina da se treća generacija naših kriminalaca počne boriti za ugled.

Pitate se vjerojatno zašto ništa ne činimo, zašto smo tako paralizirani, sve znamo, a potpuno smo nemoćni?

U istih ovih 100 godina sa početka priče dok se izmjenjivalo 7 država na ovim prostorima,  imamo barem 5 velikih valova iseljavanja. I to nakon Prvo svjetskog rata, pa nakon Drugog, pa sedamdesete, pa devedesete, pa ovaj najnoviji val. Stotine tisuća ljudi su otišle pritisnute nevoljom.

Tko odlazi? Odlaze mahom sposobniji i hrabriji, oni koji su spremni na borbu. Tko ostaje? S jedne strane idealisti koji se vječno nadaju da će biti bolje ili pak oni manje sposobni, manje samopouzdani i manje hrabri. I jedni i drugi nisu baš materijal za proizvesti društvene promjene. Nemojte me krivo shvatiti, ostaje nešto  hrabrih i sposobnih, ali NE DOVOLJNO, nemamo kritičnu masu ljudi koja je potreba za promjenu i ostajemo zatočeni u začaranom krugu frustracije postojećim stanje, želje za promjenom i propuštanja da bilo što učinimo.

Kako dalje? Ne znam…. Nisam sigurna… Korak po korak, dan po dan….mala pobjeda za malom pobjedom.

Svatko od nas je osobno barem jednom u životu počeo od nule. Barem jednom, a mnogi i ispod nule.

Izgleda da moramo tako i kao društvo, početi korak po korak, dan po dan … mala pobjeda za pobjedom.

Hoće li sve to što radimo biti od koristi? Možda neće. Možda nećemo uspjeti. Ali to nije razloga da ne pokušamo.

Kako god bilo, ja znam da se neću predati. Nadam se da nećete ni vi. Vidimo se na kraju tunela.

Dugo me već progoni ova tema, a okolnosti vezane za virus su dodatno katalizirale ta razmišljanja, sve ono što me muči kao i sve ono što mi daje nadu.

Dubrovniku treba Novi Dubrovnik. Ova prostorna skučenost stvara mentalnu skučenost ljudi. Grad nam implodira, urušava se sam u sebe. Nemaš gdje dijete upisati u vrtić, ne možeš osnovati sportski klub jer nemaš terene i/ili termine koje bi iznajmilo. Svako malo niče nova mastodontska zgrada koja staroj (nekad staroj samo desetak godina) zaklanja vidik. Ako želiš otvoriti malu automehaničarsku radionu moraš kupiti prostor od 300 tisuća eura, što ne možeš vratit ni da se baviš raspačavanjem droge. Sve to je dovoljno da svakoga iole normalnog demotivira za pokretanje bilo kakvog posla osim iznajmljivanja.

Iznajmljivanje je bio jedni način da radiš posao, zaradiš, a da te država i korumpirani političari ne mogu zeznut, da u cijelosti ovisiš o svojoj investiciji i trudu koji si uložio u taj biznis. Jedini način da kod nas posluješ koliko toliko slično zapadu je bilo upravo to, da se baviš iznajmljivanjem.

A sad nam je i to iznajmljivanje umrlo. Što će sad 99 % ljudi u ovom gradu koji žive od turizma i pomorstva, dviju grana koje su potpuno kolabrirale i koje se neće oporaviti još pet do deset godina. Neki dan sam čitala članak vlasnika Airbnb, koji kaže da se turizam kakvog poznajemo neće vratiti nikad. Ljudi da bi putovali moraju imati dovoljno novaca i osjećati se dobro. Danas te privilegije imaju rijetki. A dok se situacija popravi, navike ljudi će se toliko promijeniti da se nikad više nećemo vratiti na staro, barem tako kažu stručnjaci.

Mnogima je prvo što pada na pamet, što sa silnim kreditima koji su se uzeli kako bi se kupili ti apartmani, kako bi se i zadnja šupa pretvorila u rentabilan prostor. Lako je sa kreditima. Oni su još najmanji problem. Još uvijek ne postoji dužničko ropstvo, za sve ima lijeka, i fizičke osobe po novome mogu ići u stečaj, osobni stečaj, a ne samo firme.

Ali što kad jesen zakuca na vrata ili crna zima, što sa ljudima koji neće imati ručak djetetu? Lako što nemaju ili neće imati za kredite, što ako i kada ne budemo imali za osnovne životne potrebe? Hoće li taj čovjek čije je dijete gladno, gledat mirno tuste političare bez dana radnog staža u realnom sektoru ili će uzet ciglu i razbit izlog prve trgovine, hoće li ga slijediti drugi? Što ako policija krene na njih hoće li smotat Molotovljev koktel i podići barikadu, kao što vidimo da se događa zadnjih dana u Americi?

Hoćemo li imati nemire, glad, strah i rat ponovno?

Vrijeme koje dolazi će biti užasno teško i za razvijene demokracije. Trest će se i Njemačka i Francuska i Švedska i sve razvijene zemlje, ali za njih ne brinem. Oni imaju koliko toliko odgovorne političare, a mi? Mi imamo kretene koji prikrivaju svoju nesposobnost na način da nas huškaju jedne na druge, lijeve na desen i obrnuto, javni i privatni sektor, kulturu i sport. Glavno je da se baci kost kad god se pobunimo i koliko toliko im ugrozimo njihov mir, njihovo spokojstvo u hapanju naše krvavo stečene imovine.

Naši političari su s jedne strane toliko nesposobni za obavljanje onoga što je njihova temeljan dužnosti, a to je briga o javnom interesu, a s druge strane toliko vrhunski sposobni za održavanje na pozicijama, da će ako treba i preko mrtvih će gaziti!

Kako dalje?

Dubrovnik je u opasnosti da propadne kao što je propala nekoć Republika. Dubrovačka je republika bila jedna od najbolje prilagođenih malih država u svom vremenu. Koliko su bili moćni pokazuje činjenica da su bili najjača pomorska trgovačka sila na Mediteranu i treća najveća u svijetu, a zauzimali su područje koje je bilo manje od današnje Dubrovačko-neretvanske županije. Možete li zamislit da je danas Dubrovačko-neretvanska županija najjača pomorska trgovačka sila na Mediteranu? Bili su vrhunski adaptirani za to razdoblje feudalizma. No, došlo je novo vrijeme, industrijska revolucija je donijela neke nove vjetrove i nove odnose. Oni se nisu željeli mijenjati, uporno su ustrajavali na vremenu i običajima koji su prošli, čuvali su svoje veleposjede dok god su mogli umjesto da su ulagali u novu tehnologiju. I propali su. Mada su imali puno bolje startne pozicije nego bilo tko drugi.

U teoriji društvenih promjena poznat je fenomen da se ona društva koja su savršeno adaptirana na jedno vrijeme, koja odlično funkcioniraju u tom vremenu, kada dođe do prijelaza najlošije se snalaze.  Upravo to se dogodilo Dubrovačkoj Republici da se vrijeme promijenilo, a oni se nisu prilagodili, bili su zagledani u svoju sjajnu prošlost, jurili su naprijed gledajući u svoj retrovizor i doživjeli su neminovan kraj.

Upravo to sad prijeti da se nama dogodi. Dubrovnik je bio sjajno adaptiran na vrijeme u kojem se basnoslovno zarađivalo do masovnog turizma. Masovni turizam je mrtav. Neki od nas još to nisu priznali sami sebi, ali to jest bolna istina. Života, s jedne strane ležernog i opuštenog, a s druge strane radnog i iscrpljenog, vremena u kojem si znao da si plaćen za svoj radi i trud i da ne moraš mislit što idući mjesec, vremena kakvog smo nekad poznavali, još dugo neće biti.

Cijeli svijet je prisiljen okrenuti se novom načinu života i rada. Kakav će on biti točno, još ne znamo, još uvijek tražimo kao što se tražilo u prvim godinama industrijske revolucije. Naša „revolucija“ nam je upravo eksplodirala u lice, bez najave, kršeći sva do sada poznata pravila, kako se to obično i događa.

Vratimo se na Republiku i naučimo možda nešto od nje. Tko se najbolje prilagodio tim novim uvjetima u društvu? Jesu li to bila vlastela koja su imala najbolje startne pozicije, obrazovanje, društveni ugled i novac za ulaganje u nove tehnologije? Nisu, oni su se nadali da će se vratiti vremena koja su oni najbolje poznavali. Najbolje su se prilagodili newcomeri, proleteri, siromašni i srednji sloj koji nije imao što izgubiti nego je grabio svaku priliku da zaradi, prilagođavao se novim uvjetima, preskakao prepreke i tražio prilike. Otvarali svoje male radionice, proizvodnje, trgovine, transporte itd., napredovali i stvarali svijet kakav mi danas poznajemo.

Tako moramo i mi. Što prije prihvatimo da je jedno razdoblje završio i oči širom otvorimo, dozvolimo umu da se otvori i pronađe nove prilike – biti će lakše.

Ovo nam je ujedno i velika prilika da razmislimo kao društvo što želimo.

Prije par godina sam organizirala TEDxDubrovnik pod nazivom Living tomorrow jer sam željela svoje sugrađane koji su toliko zaljubljeni i zagledani u našu svjetlu prošlost i izgubljeni u sadašnjosti, natjerati da barem malo, barem na kratko počnu razmišljati o budućnosti – kud plovi ovaj brod!

Nove okolnosti su svih nas koji smo jurili slijepom ulicom 200 na sat i vikali toooooo, prisilila da zastanemo, okrenemo se oko sebe i zapitamo tko smo, što želimo, tko su naši ukućani, tko su naši susjedi, kako se upravlja sa onim novcem koji je uplaćen u proračun?

Sad su mnogi bolno shvatili kako taj novac iz kojeg se isplaćuju plaće i naknade nije državni, to je naš krvavo zarađeni novac koji smo im mi povjerili. Naša je stvar kada „mala od susjeda“ formalno radi u državnoj upravi, iako ne radi ništa nego lakira nokte. Njezina godišnja bruto plaća je novi uređaj za pedijatriju ili tri stipendije za talentirano dijete ili pomoć za dvoje nezaposlenih vrijednih ljudi. To je itekako naša stvar!

Naša je stvar da svi imamo jednake šanse i da oni koji su najbolji napreduju jer jedino tako možemo napredovati svi skupa!

Naša su stvari ljudska prava, u svemu ovome što dolazi ne smijemo izgubiti humanost i solidarnost, ljudska prava se najžešče trebaju štiti baš u ovakvim vremenima.

Postoji jedna sjajna knjiga, naslov je Zašto nacije propadaju. Dvojica vrsnih znanstvenika su udružili svoje napore da analiziraju uspješna i neuspješna društva diljem svijeta tijekom povijesti. Nekad se uspješna društva razlikuju od neuspješnih po resursima kojima upravljaju, nekad po geografskom položaju, nekad po povijesti, a nekad sve dijele i ipak su jedni uspješni, a drugi neuspješni.  Njihova studija je pokazala kako su najbolje prosperirala ona društva koja su bila svjesna da o njima samima najviše ovisi kako će uspjeti, koji su bili svjesni da samo zajedničkim naporima svih članova mogu napredovati, da su njihovi međusobni odnosi odnosno načini na koji će oni uređuju svoje društvo ono što  razlikuje uspješna o neuspješnih društava. Prevedeno na današnje prilike,  gledamo li samo sebe i tko je jamio jamio, sasma sigurno ćemo završiti u slijepom crijevu svijeta.

Ne znam je li znate, ali prema recentnim istraživanjima, u Hrvatskoj se građani dijele u dvije skupine. Imamo s jedne strane građane koje marljivo štede, od manjih do većih iznosa, oni čine jednu polovinu stanovništva, a s druge strane, drugu polovinu čine oni koji nemaju ništa ušteđeno, žive na dug i ne znaju kako će idući mjesec ako ne prime plaću. To može biti dobra i loša vijest. S jedne strane imamo one koji sigurno neće imati novaca na jesen, ali će imati dobre volje da se iskopaju iz životnih problema više nego itko, instinkt za preživljavanjem će biti na najjače, koji će se truditi i boriti i stvarati nove prilike, nove poslove i suradnje, a s druge strane imamo one koji im mogu pomoći na način da kupe njihove usluge i/ili proizvodd ili da im pomognu iz čiste ljudske solidarnosti ili da možda ulože u njihov novi biznis kako im ne bi sva jaja ostala u istoj košari.

Dokle god možemo jedni drugima bilo solidarno pomoći ili kupiti neke male usluge i proizvode ili uložiti u tuđi biznis, dobro je. Imamo šanse. Kada vam se čini da nemamo samo pomislite što je sa onim državama gdje jedna polovina nema štednju koju imamo mi.

U svoj ovoj nesreći je i  jedna sreća. Kao što ste vjerojatno već čuli, apartmansko naselje koje je trebalo niknut na Srđu je kao projekt dodirnulo svoje dno. Bila sa protiv tog projekta, ne zato što sam fanatični zeleni pobornik krša, nego zašto što vjerujem da se taj dragocjeni resurs platoa Srđa, taj jedinstveni prostor na koji se možemo kao grad funkcionalno širiti, može puno bolje iskoristiti.

Mogli bi iskoristit priliku i izgraditi novi Dubrovnik na Srđu. Dubrovnik koji bi sadržavao sve od nove bolnice i sveučilišta do Guggenheimovgo muzeja. Dubrovnik u koji bi pozvali najbolje arhitekte i urbaniste da ga osmisle, da bude poseban u ovom vremenu onoliko koliko je poseban bio ovaj naš stari kojeg su nam ostavili oci.

Novi Dubrovnik koji bi mogli ostaviti našoj djeci, Dubrovnik koji bi zadužio generacije koje dolaze da ga čuvaju, koji bi odolio zubu vremena i išao u korak sa generacijama koje dolaze. Dubrovnik koji bi bio spomenik nesalomljivom duhu, iskri života koja je izbila jednom davno iz kamena, hommage svemu što je bilo i zalog onome što dolazi. Dubrovnik kojim bi se ponosili!

Vjerujem da bi dosadašnjim investitorima bilo draže imati pola novog Dubrovnika nego cijelo apartmansko naselje koje se nikad neće izgraditi.

Zamah koji bi dobili tom gradnjom i stvaranjem nove vrijednosti bi bio dovoljan da nam osigura opstanak i da započne novo razdoblje prosperiteta.

No, prije svega, prije nego što krenemo, potrebno prvo iščupati korov, okrenuti se oko sebe, prepoznati ono što ne valja i odlučiti promijeniti pravila igre.

Ovaj je prijelaz sličan onom vremenu početka devedesetih kada smo birali, iako tada nismo puno znali..  Sada znamo puno više. Hajdemo izgraditi bolje! Da bi u tome uspjeli svi moramo biti spremni držati se zakona. Moram biti spremni boriti se za pravednije zakone. Moramo biti spremni boriti se za bolje društvo. Nitko nam ga neće dati niti će nam pasti sa neba.

Umjesto da kukamo i čekamo od magične države da posloži stvari svatko od nas se treba okrenuti prema sebi i zapitati što ja mogu učiniti za bolji Dubrovnik, za bolju Hrvatsku, kako ja mogu doprinijet da ovo postane zemlja ugodna za život, što ja mogu i moram promijeniti u svom ponašanju?

Sve države na koje se volimo ugledati su imale svoje faze od Švicarske, Njemačke do Švedske, sve su one imale i feudalizam i brutalni kapitalizam i neefikasne uprave koje je trebalo reformirati, svi su oni prošli svoja teška razdoblja, svoje ratove i lutanja. Nikome od njih nije palo u krilo uređenje koje danas imaju i na kojem im zavidimo.  Svi su se oni borili generacijama i izborili za sebe i za uređenje koje danas imaju!

Karte se ponovo dijele. Jeste li spremni?

Većina ljudi misli da je posao odvjetnika skoro pa glamurozan, da provodimo dane u prostranim sudnicama, izmjenjujemo pametne replike, paradiramo odjeveni po posljednjoj modi, vrhunski dotjerani. Međutim, naši su životi, što znaju svi koji su imali kontakta sa nama, znatno drugačiji. Niti su sudnice glamurozne, niti su replike pametne koliko bi željeli, a ni moda nam vrlo često nije jača strana, više naginjemo funkcionalnosti.

U svemu tome često je najteži dio posla upravo svakodnevno „obijanje“ različitih ureda u potrazi za potvrdama, dokumentima ili informacijama koje su potrebne našim klijentima.

Jednom sam došla u ured državne uprave kako obavila posao za klijenta. Službenik na ulazu naravno nije znao gdje se nalazi ured kojeg trebam, pa sam otvorila barem petero vrata dok sam se konačno našla pred pravima. Pokucala sam i odškrinula šesta vrata, službenica je razgovarala na telefon, na moje pitanje je li to taj i taj ured, mi je samo klimnula glavom i odmahnula rukom dajući  znak da sam na pravom mjestu, ali da pričekam ispred dok ne dovrši razgovor.

Izašla sam i sjela na klupicu ispred. Taj ured je nekim čudom imao mjesto na kojem bi stranke mogle sjesti, iako većina nema niti to minimalno pomagalo da nam olakšaju barem malo život. (Jer je li nije klupica Audi A6,  pa da se svake godine  mogu kupit stotine, nema se para!)

Prvih deset minuta nisam obraćala pažnju na telefonski razgovor koji je vodila unutra i koji sam ako se približim vratima mogla sasvim razgovijetno čuti. Međutim, nakon 15-tak minuta mi je već lagano počela „para izlaziti na uši“. Ovo je moje radno vrijem koje klijent skupo plaća i njezino radno vrijeme. Približila sam se vratima i imala što ćuti, gospođa je na dugo i na široko raspredala o kuharskim receptima, pretpostavljam s svojom kćeri jer je pri kraju razgovora rekla osobi sa druge strane žice da:  „Poljubi  zlato babino!“

Osjećaj nemoći koji je potom preplavio je bio isti onakav kakav ste i svi vi barem jednom osjetili  u potucajući se od nemila do nedraga,  po različitim državnim uredima radi potvrda, uvjerenja, žalbi, molbi, informacija. U tim uredima vrlo često rade ljudi koji umjesto do budu na usluzi skoro da imaju namjeru zagorčati vam život ili su u najmanju ruku potpuno neosjetljivi na vaše vrijeme, novac i živce koje gubite zbog posla kojeg oni obavljaju, loše, aljkavo i neodgovorno.

Palo mi je na pamet tada kako bi bilo divno kada bi postojao neki fejsbuk za službenike ili neka stranicu na koju bi ja sada mogla pristupiti, naći „profil“ te službenice po imenu i prezimenu i ostaviti komentar tipa: Evo ja sjedim pred vratima, a ona unutra žlabra sa svojom kćeri na telefon i dati joj ocjenu! Mislim da bi to barem malo promijenilo stvari. Ako ništa gospođi bi bilo nadam se barem  neugodno nakon tog komentara jer bi ga mogli vidjeti  njezini kolege i nadređeni. I drugi put bi barem malo pazila.

Ta ideja mi je pala na pamet ima skoro dvije godine i nije mi dala mira. Morala sam je realizirati. Realizacija naravno nije bila bez muka, bilo je brojnih peripetija, ali uspjeli smo.

Za sada imamo samo službenike zaposlene u gradskim upravama četiri grada; Dubrovnika, Zagreba, Varaždina i Rijeke. Cilj mi je i želja pribaviti SVE sistematizacije svih zaposlenih koji se financiraju javnim novcem, kako bi nama koji plaćamo tu uslugu najvećim poreznim opterećenjem  u Europi, omogućila da ocijene tu uslugu i da je komentiraju.

Ako gosti mogu ocjenjivati naše apartmane, restorane, vožnje uberom jer to plaćaju, red je da i mi obični građani ove zemlje imamo pravo bilo anonimno bilo imenom i prezimenom reći što mislimo o toj i takvog upravi.

Da ne bi bilo sve loše, moram spomenuti i drugu stranu. Drugu stranu te iste uprave čine ljudi koji neizmjerno čestito rade svoj posao, koji su vrijedni, predani i iznimno profesionalni, ali koji nažalost zbog pogrešnih mjerila i kriterija ne mogu napredovati do odgovarajućeg mjesta. U svojoj karijeri sam upoznala dosta takvih ljudi. Oni nažalost nisu većina, ali ih ima znatan broj.

Posvećujem ovu stranicu ponajviše njima, ako već ne mogu napredovati koliko su zaslužili, ako nemaju plaću koju su zaslužili, a rade uporno i predano za svih nas, sada ćemo barem moći svojim ocjenama i komentarima omogućiti kakvu takvu satisfakciju tim ljudima.

Stoga vas molim podržite stranicu, komentirajte, ocjenjujte  bilo pod svojim imenom i prezimenom, bilo anonimno, imate pravo na mišljenje o svemu pa tako i o radu onih koje plaćamo javnim novce, to pravo je ugrađeno u naš Ustav predstavlja osobnu slobodu zajamčenu našim Ustavom.

Završit ću jednom Mešinom koja kaže. „Boj se ovna, boj se go*na, a kad ću živjet?“

Da se ne bi bojali, nego da bi živjeli, glasajte, koristite ovaj sustav i pomozite da se stvari promijene na bolje!

Link na stranicu je https://ocijenime.hr/

Danas je Marijan Zelić donio odluku, surađivat će s USKOK-om. Pet mjeseci na odjelu za pritvorenike splitskog zatvora Bilice mu je bilo i više nego dovoljno. Tražio je još jutros odobrenje za telefonski poziv odvjetniku, to mu ne smiju odbiti. Samo treba pričekati da čuvar dođe po njega i odvede ga do zatvorske telefonske govornice, kada na njega dođe red.

Sjeća se prvog dana na ovom mjestu, svog dolaska na osnovi odluke suca istrage i trenutka kad su ga predali pritvorskom nadzorniku. Teška metalna vrata glavnog ulaza su pogodila okvir, trenutak tišine koji je za tim uslijedio  koliko god bio jeziv, ujedno mu je donio i olakšanje. Gotovo je barem za danas. Posljednjih 48 sati proveo je u košmaru sa policijom, odvjetnicima, novinarima …. sa cijelom tom svitom koja je predvidiva koliko i postava na vjenčanjima i sprovodima, likovi se mijenjaju, ali uloge ostaju iste.

Sve je počelo u četvrtak u 7.00 sati. Kada ti netko pokuca u 7.00 na vrata znaš da je to policija, to nije dobri susjed koji traži kocku šećera, nego oni kojima zakon nalaže da pretres ne mogu početi prije točno 7 sati ujutro. Prvo su  mu dali nalog da pročita, a odmah potom uslijedio je njegov poziv odvjetniku.  Odvjetnik je obećao da će doći kroz pola sata i dao mu kratke upute da potraži dva svjedoka u susjedstvu ili da pozove nekoga od povjerenja. Vjerojatno i odvjetnici  znaju kad je poziv u to doba da to znači dobar „ulov“ i da se trebaju javiti.

Zelić je sakrio ruke koje su se vidljivo počele tresti u rukave kućnog mantila, ispod je pidžama. Bio je raščupan, neobrijan i potpuno zbunjen. Pozvao je dvojicu policajaca koji su u civilu i izgledaju mu kao glavni da uđu u dnevni boravak i sjednu dok čekaju odvjetnika i svjedoke. Ostali policajci su,  u uniformama i naoružani, ostali pred vratima, a vrata su širom otvorena. Ponudio  im je ovlaš kavu, sok, čaj, oni su to na isti način odbili.

Stan je mali i luksuzan, blještav, na svakom koraku su mramor, koža, ispolirane plohe, moderan namještaj, umjetničke slike velikih formata koje kao da vrište „vidi me, vidi me“.

Nakon desetak minuta je u dnevni boravak ušla Zelićeva supruga, kako je spazila  policiju na vratima tako je problijedila i ukočila se. Zelić joj prilazi, objašnjava da nije to ništa, samo pretres, rutinska stvar, neka pogreška, kaže joj da je odvjetnik na putu i da će se sve uskoro razjasniti, da se ne brine. Ona ide prema kuhinji kao hipnotizirana, onako u šlafruku, još raščupana, pita policajce koji sjede u boravku žele li kavu ili čaj, oni odbijaju. Uzela je šalicu i stavila je u minijaturnu verziju automata za kavu koji se nalazio na šanku, aparat je nakon kratkog zujanja izbacio svoj sadržaj. Uzela je šalicu i primakla je sebi, šalica joj ispada i kava sa krhotinama leti na sve strane po bijelim pločicama, njenim papučama, pidžami, šlafruku, zidu. Sagnula se brzo i pokušala rukom pokupiti krhotine, čuo se kratki jauk, krhotina joj se zabila u prst, instinktivno ga je stavila u usta i počela plakati prvo prigušeno, gutajući suze, a onda sve jače i jače, trese se i pada na pod. Zelić joj prilazi, pokušava je podići, govori joj nešto nerazgovijetno, ona plaće i ne da se odvojiti od poda. Policajci odvraćaju pogled od njih, gledaju na sat. Potom se čuje  komešanje na hodniku ispred stana,  netko dolazi.

– Dobro jutro! Glasno ih pozdravi odvjetnik Miroš. Nakratko zastane kad je ugledao Zeliće na podu malo iznenađen. Oni se prenu čim su ga spazili, ustaju, popravljaju odjeću, žena briše suze.  Zelić mu prilazi i rukuju se. Dug je to stisak, izgleda kao da se Zelić drži za njega tim stiskom da ne padne na pod. Miroš je bivši policajac, danas jedan od najboljih krivičnih odvjetnika u državi, krupan, markantan, prosijed, dubokog glasa, nagrezlog od pušenja govori Zeliću; Ne brini se, sjednite, ja preuzimam.

Taj trenutak je Zeliću izgledao kao kraj, a bio je tek početak tog dana.

Uslijedio je pretres, odnijeli su svaki papir koji su našli u kući,  računala, mobitele, cd-ove i memory stickove, novac, dragocjenosti, popisali slike. Trajalo je više od 3 sata dok su njih dvanaestoro sve pregledali i izuzeli što su trebali.

Odvjetnik Miroš je odložio mobitel u poseban ormarić prije ulaska u prostoriju za razgovor sa zatvorenicima. Odlaganje mobitela  je dio sigurnosne procedure jer se zatvorenicima osim slobode na različite načine ograničavaju i kontakti sa vanjskim svjetom.

Zatvorska zgrada kao da je iz austrijskog vremena, solidna je to gradnja, debeli zidovi, visoki stopovi, masivna kamena obloga. Ali slabo održavanje i protok vremena, učinili su da sve izgleda kao zaostala scena iz posljeratnog jugoslavenskog filma. Prostorija za razgovor je površine ovećeg ureda, na podu tamno smeđe pločice, zidovi do pola obojani žutom bojom, a u ostatku prljavo bijeli, na stropu loša neonska rasvjeta. Prostorija je podijeljena drvenom pregradom sa prozorima na kojima su rupice, poput pregrade kojom su portirske kućice odijeljene od ostatka svijeta. Sve je prilagođeno da bi se zatvorenik i njegov posjetitelj mogli vidjeti i čuti, ali da ne mogu izmijeniti ništa drugo poput mobitela, novca ili bilo koje stvari čiji je unos u zatvor zabranjen.  Sa svake strane pregrade je mali stolić i stolica,  koliko je potrebno da se osigura minimum pristojne komunikacije. Prostorija ima dva ulaza jedan na koji ulazi zatvorenik iz užeg zatvorskog kruga i drugi na koji iz slobodnog svijeta ulazi njegov posjetitelj. Jedina razlika između posjeta odvjetnika i svih drugih je što kod posjeta odvjetnika u prostoriji ne smije biti prisutan zatvorski čuvar kako bi mogli slobodno razgovarati bez straha da će nešto od izrečenog biti upotrijebljeno protiv zatvorenika. Zapravo jedini prostor intime koji zatvorenici imaju za vrijeme boravka u zatvoru je njihov razgovor sa odvjetnikom.

Miroš je sjeo i zauzeo svoju poziciju dok čeka da Zelića dovedu sa odjela. Zatvori se kao i bolnice podijeljeni na odjele. Muškarci moraju biti odvojeni od žena, a pritvorenici od zatvorenika. Pritvorenici su oni koji tek čekaju suđenje ili im je u tijeku, a zatvorenici oni koji već izdržavaju pravomoćno određenu kaznu.

Odvjetnik Miroš je čest gost Bilica sa ove strane pregrade, a i mnogih drugih zatvora. Obično dođe jedan dan u tjednu i obavi sve razgovore koji su potrebni sa njegovim klijentima. Rutina je to za njega. Sve osim mirisa. Dok čeka Zelića razmišlja kako svi ti zatvori imaju užasan vonj. To je nešto između pokvarenog pečenog mesa i ustajalog znoja. Iako su prostorije vidljivo čiste sve je prožeto tim užeglim vonjem. Je li uzrok tome loše održavanje zgrada, slabi uvjeti za osobnu higijenu zatvorenika koji se smiju tuširati sam jednom tjedno ili je to zapravo vonja onoga od čega nas ti zidovi odvajaju?

Vrata sa unutrašnjeg zatvorsko kruga su se otključala, čuvar ih otvara, Zelić je zastao na ulazu, čuvar mu skida lisice i daje znak rukom da može ući. Zelić ulazi, lice mu je ispijeno, bore na čelu i oko očiju su duboko urezane, izgleda stariji 10 godina od onoga suca Zelića što ga je Miroš onomad sreo na sudu. Teška željezna vrata ovog zdanja kada se zatvore za čovjekom mijenjaju sve: prioritete, lični opis, odnose, cijeli svijet koji je do tada postojao. Prije nego što je sjeo, kratko je protrljao oba zapešća, na mjestu gdje su do tada bile lisice. Česta je to gesta zatvorenika, da li ih zaista ne mjestu gdje su se našle lisice  boli pa na taj način ublažavaju nelagodu ili je to način da potvrde da su opet slobodni, tko zna.

– Evala! – pozdravi Miroš i pruži ruku Zeliću. Valja se na neki način pozdraviti, a uobičajeno dobar dan i kako si, ne zvuči baš dobro u tom okruženju.

– Kakva je situacija? Ima li što nova? – prijeđe na stvar Zelić u nadi da se ipak nešto promijenilo, da će možda odvjetnik donijeti neku vijest zbog će moći odustati od odluke koju je donio prethodno tog dana.

– Ništa novo, sudac istrage ispituje po jedno svjedoka tjedno, ako ovako nastave istraga će se produljiti do iza Božića.

– Misliš li da to čine namjerno? upita Zelić.

– Siguran sam, to je taktika žele da jedan od vas dvojice progovori, a najlakše vas je na to navest produljenim odmorom u ovom divnom, pitomom i gostoljubivom okruženju.- doda jetko Miroš.

– Kako je Pitaš?

– Vidio sam mu odvjetnika danas, baš smo se sreli tu na ulazu. Kaže da je odlično, da mu je jedan iz njegovog sela šef smjene tu u zatvoru. Snašo se, ne fali mu ni ptičijeg mlijeka kaže, visi u teretani non stop, ekipu iz ćelije je podmitio jer jeli ima se može se, a ovdje se ljudi prodaju za sapun ako ga nemaju, kao što znaš.

– Znači svoj na svome! – doda Zelić.

– Upravo tako, ali nemoj da te to zavara. Kad se ovdje uđe nema više prijatelja. On za sada šuti, ali ne zato što te voli ili što mu je stalo do tebe, nego samo zato što se nada da će se izvući.

– Ima li nade za to? upita Zelić.

– Snimke koje njega terete u jednom dijelu nisu baš razumljive, ako se šumovi ne budu mogli otkloniti možda se i izvuče. Ako se otklone, visi mu kao i tebi, istu sudbinu dijelite.

– Znam, razmišljao sam. Ako se on nagodi, meni je kasno, ja više ne trebam nikome. Što traži uskokova tužiteljica?

– Moraš dati još nekoga.

– Koga?

– Bilo koga tko je koristio tvoje usluge od šofera do gradonačelnika ili premijera, bilo koga. Krug između tebe, posrednika – stečajnog upravitelja i klijenta koji vas je platio se mora zatvoriti. Može biti mito ili trgovina utjecaje, pranje novca ili sve to troje. Sve igra samo dokazi moraju biti takvi da dovedu do osuđujuće presude za svu trojicu.

– Razmišljao sam. Mogu koga god hoćeš dati, ali …. znaš kako je skratit će me za glavu. Gradonačelnika ne smijem on preko svoje ekipe iz stranke i biskupa kontrolira izbor načelnika policije, a načelnik odjel gospodarskog kriminala. Jedva sam preko njih sredio da „ne pronađu dionice“ koje su na kćeri iz prvog braka i vikendicu. Imam i Krpnika,  saborskog zastupnika, ali od njega nismo uzeli lovu, nego nam je trebao biti osigurač, ako me tko prijavi da sredi na Državnom sudbenom vijeću da mi ne skinu imunitet. Uspio mi je sredit dva puta odbijanje skidanja imuniteta, ali kad su se kamere upalile ovaj put, ništa me nije moglo spasit. Ali gdje ću njega, pa on vuče pola Državnog sudbenog vijeća, tijela koje bira sve suce u državi.  Razmišljao sam o onom debelom iz Neretve, njega mogu za što hoću isporučiti, sudio sam mu u više od 10 sporova i svi su baš svi završili u njegovu korist. Ali ne mogu dati samo njega, postavit će se pitanje kako su potvrđene presude na višem sudu, onda moram i ovo moje odozgo rušit. Uostalom debeli bi me provozao u gepektu čim izađem, ako me razumiješ.

– Ne moraš Zeliću. Možemo pripremit obranu, možeš dati zahtjev da te razriješe kao Čehok pa otpada mogućnosti ponavljanja djela kao pritvorska osnova. Možda snimke ne budu dobre, tko zna. Uvijek postoj mogućnost, tko zna koga dobijemo za raspravnog suca. Znaš i sam da ima sudaca i „sudaca“. Nije izgubljeno dok sve nije gotovo.

– Ne mogu Miroš ne mogu! Puknut ću glavom ako ostanem još samo jedan dan u ovoj grobnici. Znaš s kojom gamadi sam ja u ćeliji. Jedan ima hepatitis, neki dan se izrezao žiletom i prskao nas tom svojom krvi da nas svih zarazi. Jedva smo ga poklopili dekom i svladali. Čuvari su došli do vrata i nisu htjeli ući, bilo ih je strah da nekoga o njih ne poprska. Samo su gledali i čekali da mi obavimo njihov posao. Kad smo ga svladali, oni su ga preuzeli i odveli na psihijatriju. To mi je jedan cimer je li, a drugi je muška kurva, treći cigo što krade cd playere, četvrti Rumunj koji čeka izručenje, on je još najbolji barem šuti. Smrde, prde, drkaju dok ja gledam dnevnik, jedemo i seremo na isti čučavac nas petero u tih 20 kvadrata i tako 23 sata svaki dan. Jedan sat dnevno imamo jebenu šetnju u zatvorskom krug. Imamo čak 20 metara kruga u kojem se možemo vrtjeti tih sat vremena ako ne pada kiša.

– Dobro, okej, idemo dalje, smiri se, razumijem te, reci što si odlučio?

– Mislio sam na Vlada Maškarića. To je neki mali poduzetnik, sreo sam ga prije 6 mjeseci preko Pitaša, nije ni si kim povezan koliko znam. Kad je došao kod mene nije znao razliku između općinskog i županijskog suda, imao je dvadeset milja kuna u sporu kod mene. Tresao se kao da ću mu bubreg izvadit. Kad sam rekao deset hilja eura, kao da mu je bog paket poslao. Jest da mali uvijek najebu, ali što ćeš, to je život. – dodao je Zelić.

– Onda smo sve dogovorili zaključio je Miroš. Moram ići, čekaju me rasprave.

To be continued ….